Pao i Ironman! Pobjeda bez pehara - granice su samo u glavi…

Prošle nedjelje u Poreču, među gotovo dvije tisuće natjecatelja iz cijele Europe, svoj najveći sportski uspjeh postigla je Sanela Štrbac, članica Triatlon kluba Mazator iz Slavonskog Broda i danas jedina triatlonka s područja Lipika i Pakraca koja je uspješno završila Half Ironman. Half Ironman (poznat i kao Ironman 70.3) je triatlonska utrka srednje distance, odnosno polovina punog Ironmana. Riječ je o izuzetno zahtjevnom natjecanju izdržljivosti koje kombinira tri discipline: plivanje, biciklizam i trčanje, u sljedećim udaljenostima: 1,9 kilometara plivanja, 90 kilometara vožnje bicikla te 21,1 kilometar trčanja (što je polumaraton). Ukupno to iznosi 70,3 milje, što odgovara otprilike 113 kilometara neprekidnog napora.

Sanela je plivačku dionicu u Poreču otplivala za 43:58, bicikl vozila 3:38:19, a polumaraton završila za 2:09:24. Zbrojimo li i dvije tranzicije, ukupno vrijeme iznosi 6 sati, 44 minute i 10 sekundi. Složit ćete se, impresivan je to rezultat za, kako sama kaže, “frišku” triatlonku. Upravo je ta, svježa triatlonka, još umornog hoda od nedjelje, stigla do redakcije Compasa i podijelila s nama dojmove iz Poreča, ali i izdvojila 15 minuta za još neke odgovore…

„Poreč ukratko – plivanje je bilo pravo preživljavanje, ponajviše zbog gužve u moru i nenamjernih udaraca koji su pratili svaki zaveslaj. To je nešto posve drugačije od treninga i onog ‘čistog’, neometanog plivanja. Biciklistički dio donio je i male krize, posebno nakon dionice s najvećim usponom, dok je polumaraton sam po sebi borba – dolazi na kraju, kad je tijelo već iscrpljeno. Ipak, svi oni sati treninga i nebrojeni kilometri pokazali su se kao čvrsta baza za ovakav izazov. Poseban trenutak bio je kad sam na okrijepnoj stanici ugledala obitelj – supruga, kćer, sestre i ostale. Tada je sve postalo lakše. Adrenalin je proradio i znala sam da ću utrku sigurno završiti“, govori, pa dodaje: „Ovo je bilo klasično probijanje vlastitih granica. Nikad prije nisam odradila triatlon ovakvog obujma, ali sam dobro procijenila svoje mogućnosti i završila čak pola sata brže od očekivanog. Poredak me nije zanimao – cilj je bio nadmašiti samu sebe.“

Voli kilometre, ali i oni nju…

Sanela Štrbac, rođena Louč, magistra je edukacije biologije i kemije i danas radi kao nastavnica u osnovnoj školi na bjelovarskom području. Svaki dan putuje 120 kilometara - na posao, s posla, pa potom na trening tako da su joj kilometri, očito, suđeni… Rodom je Lipičanka, danas stanovnica Pakraca, udana za Denija Štrbca i majka četverogodišnje Pie. Prezime Štrbac, u našim je krajevima već poznato po trkačima, a njezinu je životu samo potvrdilo smjer. Našim čitateljima možda je najpoznatiji Duško Štrbac, Denijev stric, dugogodišnji trkač i sudionik brojnih memorijalnih utrka, zatim Sendi Štrbac, Sanelina šogorica i uspješna ultramaratonka, dok je sam Deni također trkač i član Ultramaraton kluba Mazator.

Trčanje zbog nekoliko kilograma viška

Zanimljivo, Sanelina sportska priča nije započela nekakvom velikom ambicijom već klasičnom postporođajnom brigom. „Nakon poroda 2021. godine smetalo me nekoliko upornih kilograma viška. Nikad nisam voljela trčanje, ali s kilogramima se valjalo obračunati. Na kraju, donedavna muka postala je ljubav“, govori.

Tako je „protrčala“, no ideja konkretno o triatlonu rodila se početkom 2024. godine. Ironman utrke, dotad viđene samo na Instagramu i društvenim mrežama, učinile su joj se kao odličan izazov, no najveća prepreka bilo je plivanje, jer nije znala plivati kraul. U tome joj je pomogao Tomislav Marinović, predsjednik i trener TK Mazator, što je na koncu dovelo do vrlo pristojne plivačke razine.

O putu prema Ironomenu kaže: „Nakon što sam u travnju 2024. godine u cijelosti istrčala prvi polumaraton, i to uz veliku pomoć supruga Denija, porasli su apetiti u smislu sportskih izazova. Ubrzo se počinjem ozbiljno pripremati za triatlon, a veliku pomoć u tome mi je pruža trener Marko Bičanić iz Slavonskog Broda, kojeg sam tada angažirala, a s kojim suradnja do danas traje već 74 tjedna. Također, u biciklističke treninge se uključio i moj šogor Marko Ljevar, „tata-mata“ za bicikle i sva biciklistička pitanja, tako da sam imala zaista odličnu stručnu podršku“

Od mažoretkinje do triatlonke

Prije poroda malene Pie, Sanela se bavila tek plesom u lipičkim mažoretkinjama, ali, kako kaže, to nije bilo niti blizu fizičkom naporu koji danas podnosi. Svakodenvicu, odnosno današnje treninge opisuje kao vrlo zahtjevne: pet puta tjedno kombinacija su plivanja, bicikla i trčanja. Pliva u Daruvaru, dok ostale treninge odrađuje lokalno. „Plivanje dvaput tjedno, bicikl jednom, trčanje jednom i peti trening je kombinacija bicikla i trčanja. Vikendom su dužine, što zna potrajati satima. Dnevno treniram sat do dva.“

Triatlon iziskuje snagu, ali i žrtvu

Triatlon, objašnjava, nije samo naporan već i skup sport.
„Prvo sam imala običan, privatni bicikl za obiteljske vožnje koji sam u početku koristila za treninge, a kad sam se ozbiljno odlučila za triatlon, Deni me iznenadio boljim modelom. Sam po sebi, triatlon je doslovno financijska provalija, zaludi te i onda ne žališ para. Ipak, mi smo kao obitelj pronašli nekakav optimum uloženog i vraćenog. Za ilustraciju, samo kotizacija za Ironman u Poreču bila je 400 eura iz vlasitog džepa. Treba tu dodati opremu kao što je neoprensko odijelo, triatlonsko odijelo, bicikl, tenisice i sl. Sve to košta, ali kako je to bila moja dugotrajna želja i prištedjelo se na vrijeme...“

Konačno, Ironman u Poreču je danas iza Sanele, a s kratkim odmakom ona ga gleda kao prijelomni trenutak u mladoj sportskoj karijeri. Prolazak kroz ciljnu ravninu, dolje u Istri, ostavio je iza nje sate napora, sumnje i tihe borbe sa samom sobom. Nisu je možda dočekale postolja i pehari, jest finišerska medalja i njezini najdraži, kao i onaj trenutak spoznaje da može više nego li je vjerovala.

Složit ćemo se, to vrijedi neusporedivo više...