Žilava volja na mirnoj vodi - impresivna karijera amaterskog profesionalca

Nisu li mnogi od vas, pri letimičnom pogledu na ovaj tekst, pomislili da priču odnekud znaju i da je ovaj gospodin već bio tema lokalnih medija? Nije. Barem ne u novije vrijeme…

Danas pišemo o Dejanu Vondraku upravo zato što je bez velike pompe stigao do samog vrha hrvatskog sportskog ribolova. Zato što je, u svoje ime i u ime oca Dragutina, pokrenuo memorijal koji je u šest godina prerastao u najveće i najmasovnije natjecanje u Hrvatskoj i regiji. I zato što danas, kao stalni član seniorske reprezentacije i jedan od pet najboljih natjecatelja u državi u lovu ribe udicom na plovak, pokazuje da se svjetska razina može izgraditi i u Lipiku i u Pakracu – ako dovoljno poznaješ strpljenje, rad i odgovornost.
Rođen je 1979. u Pakracu, gdje je završio osnovnu školu, a elektrotehničku srednju u Daruvaru. Život se, kaže, tako posložio da je ostao u Pakracu i kad su se granice i sudbine lomile, a djetinjstvo ranih devedesetih upamtilo strahote koje su trajno usmjerile živote mnogih u tom kraju. Ratne je dane proveo u Velikom Banovcu. Korijen je to koji će mu, kasnije, kad bude gradio spomen na oca, dati orijentir kamo se vraća i zašto.

Prvi dodiri sa sportom sežu u prijeratno vrijeme, a ribolov je, kao trajna tema, ušao u njegov život kad je bio kadet uz Željka Ljevakovića Trovača i ŠRD Pakrac.
„Uz njega sam krenuo, a onda je zaratilo“, prisjeća se. Odmah po završetku rata, ista ekipa pakračkih ribiča obnavlja klub, kreće u Treću hrvatsku ligu, a tada su okosnicu kluba činili Željko i Denis Ljevaković te Damir Leš. Dejan, tada kao mlađi, čeka svoju priliku „s klupe“, a po ulasku u Drugu ligu sa 16–17 godina postaje standardan igrač. Slučajno ili ne, Pakrac baš tih sezona bilježi ponajbolje rezultate u svojoj povijesti.
Prvi plasman u reprezentaciju ostvaruje 1996. godine, na juniorsko Svjetsko prvenstvo u Torinu, a 1998. slijedi i nastup na Svjetskom prvenstvu u Varaždinu. Tada, podsjeća, nije bilo toliko kategorija kao danas i do reprezentacije se dolazilo teže, što tim plasmanima daje dodatnu težinu. Sa ŠRD Pakrac zatim ulazi u jedinstvenu Prvu ligu i ondje se zadržavaju tri sezone. Jednom su bili i treći u državi, no nakon toga slijedi pad i 2003. silazak u niži rang.
Trenutak je to kad mu stiže poziv iz Sunje…
Bjelka iz Sunje danas je najtrofejniji ribolovni klub u Hrvatskoj, neprekidno prvoligaš od 1993. godine. Dejan, naravno, prihvaća poziv – zbog uvjeta, zbog ambicije i zbog osjećaja da je vrijeme za sljedeći korak i taj potez, pokazat će se, određuje mu karijeru naredna dva desetljeća. Već 2005. ulazi u seniorsku reprezentaciju i debitira na Svjetskom prvenstvu u Finskoj, a do danas je skupio 15 nastupa za seniorsku Hrvatsku na svjetskim i europskim prvenstvima, „odlovio“ sedam svjetskih klupskih prvenstava, pet puta bio izbornik/trener mlađih uzrasta na svjetskim smotrama i osvojio broncu kao trener reprezentacije u kategoriji U25.

Dvanaesti ribolovac svijeta 2015. godine

U Bjelkinoj se vitrini redaju pehari, a njegovo ime stoji pored mnogih: tri puta ekipni prvak Hrvatske, sedam puta ekipni viceprvak, pet puta treće mjesto; šest puta osvojen Kup Hrvatske ekipno, i pet puta pojedinačno; 2022. sa Sunjom četvrti na svjetskom klupskom prvenstvu; 2024. ekipni viceprvak i treći pojedinačno; 2025. pobjednik Kupa Hrvatske ekipno i treći pojedinačno. Upitali smo ga i za najdraži osobni plasman? Šesto mjesto, odgovara, na Svjetskom prvenstvu u Varaždinu 2014. – rezultat koji potvrđuje klasu na najvećoj sceni – dok mu je 2015. Svjetska ribolovna federacija upisala najbolji renking karijere - dvanaesti ribolovac svijeta. I baš kad se činilo da bi taj zamah mogao proizvesti još koji svjetski plasman, dvije godine zaredom ne odlazi na svjetska prvenstva – ne zbog forme, već zbog prirode tadašnjeg posla. „Ogorčenje je bilo veliko, ali to je krimen koji nose sportaši amateri“, kaže bez patetike, svjestan da su upravo ta ograničenja dio realnosti iz koje dolazi.
Kako su rasli on i njegovi rezultati, rasla je i kvaliteta ribolova u Hrvatskoj, koja je danas svjetska velesila i, u ovom trenutku, aktualni prvak svijeta.
„Liga broji dvanaest ekipa, a osam njih ima sponzore među poznatim svjetskim brendovima, uključujući Garbolino, glavnoga sponzora Bjelke Sunja. Za ilustraciju, to je kao da Nogometni klub Lipik 1925 sponzorira Adidas“, slikovito dočarava Dejan. U tom i takvom društvu, on je stalno u vrhu…
Na upit koliko stigne pratiti lokalne ribolovce, kaže da aktivno prati rad ŠRD Slavonca Lipik i ŠRD Pakrac, i uvjeren je da se ondje, u okvirima mogućnosti, radi vrlo kvalitetno. Brojevi to i potvrđuju jer ovaj kraj gotovo kontinuirano proizvodi reprezentativce u raznim uzrastima. Danas Lipik, kaže, ima dvojicu (Franko Žili i on), a Pakrac jednog (David Čatak, U20).

„Zacrtao sam si još za njegova života…“

Važnu ulogu u Dejanovom sportskom oblikovanju odigrali su otac Dragutin i majka Ankica. Ime oca spominje tiho, kao da svaku riječ, prije nego je izgovori, valja spustiti na vodu da se umiri.
„On me upoznao s čarima ribolova, a bez podrške roditelja ne bi bilo ništa“, govori. „Jest da me Trovač uveo u svijet natjecanja, ali je otac bio onaj koji je vozio, čekao, bodrio i hrabrio. Podupirao me u svemu, pa i kad sam dvojio, jer je ribolov opasno kolidirao s drugom velikom ljubavlju – nogometom“, prisjeća se.

Dejan je kao i mnogi dječaci našeg kraja prvo poletio za kožnom bubamarom. Prošao je sve mlađe kategorije, a nabolje igračke godine proveo je u pakračkom Hajduku. Desetak godina zapaženo je igrao i veliki i mali nogomet, potom nekoliko sezona proveo u HNK Dobrovac, da bi smiraj nogometne karijere dočekao u NK Croatiji iz Donje Obriježi. Iz nogometnih dana pamti i jednu anegdotu koja najbolje svjedoči o ljubavi i odgovornosti.
„Nalazim se na Jarunu na ribolovnom natjecanju, lagana nervoza jer kasnimo na nogometnu utakmicu. Tata vozi i jurimo u Čaglin da stignemo“, smije se danas, pa dodaje ozbiljno: „Ne hvalim se, ali mislim da je danas sve manje takve posvećenosti, a bez nje nema ozbiljnih rezultata – bio to ribolov, nogomet ili nešto treće.“
Trenutak tišine i fokus vraćamo na oca...
„Zacrtao sam si još za njegova života, da jednom kada ode napravit ću nešto njemu u spomen“, kaže. Tako je nastao „Memorijal Dragutin Vondrak“, ribolovni turnir, koji se danas već šestu godinu zaredom održava na jezeru u Banovoj Jaruzi. Od prve zamisli, objašnjava, do prvog pecanja nije bilo lako, ali čim je ideja zaživjela, postalo je jasno da se dogodilo nešto veće od običnog natjecanja. Memorijal je međunarodnog karaktera, najveći i najmasovniji u Hrvatskoj i regiji, s oko 150 natjecatelja svake godine. Prijave, kaže, planu u dva sata po objavi – ritam je to koji bi poželjele i mnoge puno bogatije sportske manifestacije.
„Za usporedbu, ove će godine na Svjetskom prvenstvu u Bosni i Hercegovini nastupiti otprilike toliko ribolovaca. Uz moj matični klub Bjelka Sunja, organizacijsku kičmu drži Elvis Šinko, generalni zastupnik Garbolina za Hrvatsku i direktor Topfishinga iz Zagreba, čovjek koji je prepoznao smisao i pomogao da Memorijal naraste na razinu na kojoj mu kompletna organizacija – od nagrada do hrane i pića – stoji oko 20 tisuća eura. Najveća zahvalnost ide upravo njemu, ali i svim članovima kluba, mojoj obitelji i prijateljima koji nesebično pomažu u pripremi i provedbi natjecanja. Bez njihove podrške i zajedničkog entuzijazma ovakvo natjecanje, u ovom formatu i opsegu, u Hrvatskoj ne bi bilo moguće“, objašnjava Dejan.
Privatno, Dejan od 2012. živi u Lipiku sa suprugom Anitom. Danas imaju dvije kćeri – Lauru (12) i Emu (7) – koje su od oca naslijedile sportsku kulturu i natjecateljski duh, ali su poput mnogih djevojčica umjesto ribičkog odabrale mažoret štap, pa se obiteljski vikendi u domu Vondrakovih često organiziraju prema obavezama tako da svatko stigne na svoje aktivnosti, ali i da jedni drugima budu potpora kad god je to moguće.
Nakon godina provedenih u Studencu, Dejan je nedavno posao nastavio u OŽB Pakrac i Bolnici hrvatskih veterana, na održavanju, gdje ga je dočekala „odlična ekipa i isto takvo radno okruženje.“ Novi ritam rada omogućio mu je da i dalje trenira i natječe se, ali i da pronađe vremena i svrati do Velikog Banovca, majke i imanja kojem uvijek treba ruka.

Impozantna karijera amaterskog profesionalca

Kad se danas osvrne, sumira i podvuče crtu pod dosadašnji život - zadovoljan je.
„Nisam valjda neskroman ako kažem da sam došao do samog vrha u hrvatskom ribolovu“, govori tiho, kao da se ispričava. Nije, priznaje, uhvatio svjetsku ili europsku medalju, ali zbog toga i ne žali previše, jer iza njega stoji sve ono što jest ostvario. Osim ranije navedenih postignuća, potpisuje i dva desetljeća u najtrofejnijem klubu u zemlji te kontinuitet rezultata koji ga i danas drži u reprezentaciji i među pet najboljih ribiča u Hrvatskoj. Usto, većina njegovih svakodnevnih preklapanja (posao, obitelj, klub, reprezentacija…), u bilo kojem drugom sportu imala bi status profesionalne obveze. U ribolovu je to svakodnevica amatera koji se ponaša kao profesionalac. Ta ozbiljnost, možda više od ijedne medalje, učinila je da ga se doživljava u širem smislu, gotovo kao mjeru onoga što se može dogoditi ako spojite rad, disciplinu i odgovornost.
Eto, i zato ne treba žaliti niti sekunde utrošene na čitanje ove priče. Da je Drago živ, bio bi ponosan… Ponosan jer je iz malenog dječaka iz Velikog Banovca izrastao čovjek koji je od strpljenja načinio vještinu, od rada standard, a od sjećanja – najveći memorijal u regiji.
Konačno, ponosan bi bio, jer je njegov Dejan dokazao da na putu do sportskih vrhova nisu nužne ni fanfare ni gomila novca, već samo mirna voda i žilava volja.