Odlazak u povijest trgovine za sve i svašta

Nakon punih 18 godina, Lipik će se narednih dana oprostiti od trgovine Aqua, koja je svojim raznovrsnim asortimanom godinama bila nezaobilazna točka lokalnom stanovništvu. Smještena u samom srcu grada, na Trgu kralja Tomislava, Aqua se izdvajala svojom ponudom, drugačijom od klasičnih trgovina. Po završetku rasprodaje proizvoda narednih dana, Aqua je spremna za definitivan odlazak u povijest.

Što je zapravo bila Aqua možda nam je najbolje objasnio jedan naš Lipičanin: "Nije se uvijek znalo ima li nečega u Aqui, ali se nikad nije moglo tvrditi da nečega nema. A najčešće je bilo…“.

Aqua je otvorena u kolovozu 2005. godine u prizemlju obiteljske kuće, gdje je kroz povijest bila mesnica, željezarija, knjižara, gostionica, trgovina, a poslije rata i pizzeria.

Više o svemu rekao nam je vlasnik i osnivač trgovine Boris Nježić iz Lipika.
„Zbog broja stanovnika, nismo htjeli otvarati specijaliziranu trgovinu, već mješovitu. Vremenom se isprofilirala doslovno kao trgovina mješovite robe, što u ovom slučaju znači da je bilo svega osim hrane. Krenulo je od boja i lakova, odjeće, obuće, opreme za vrt i slično, a asortiman se slagao osluškivanjem potreba naših mušterija. Pravilo je bilo, ono što se jednom ubaci, a može se prodati, mi to držimo! Takvom politikom broj artikala je narastao do više od 5 i pol tisuća, smještenih u prvotnih 110 kvadrata koji su se, širenjem mesnice Pivac, kasnije smanjili na današnjih četrdesetak. Da ne nabrajamo, bila je to u pravom smislu riječi široka paleta proizvoda, uključujući alate, zidne boje, vijke, matice, čarape, prsluke, opremu za čišćenje, naočale - zapravo, sve i svašta“, objašnjava Nježić

Razlog zatvaranja – odlazak u mirovinu

O razlozima zatvaranja trgovine Boris kaže: „Želim odmah preduhitriti nagađanja - razlog zatvaranju nije nikakvo negativno poslovanje niti išta slično, već je to isključivo moj odlazak u mirovinu.“

Otkriva kako je dio radnog vijeka proveo u pakračkom Ugostiteljstvu, kasnije se okušao u poduzetničkoj kompaniji s Pakračaninom Zoranom Krejčijem, prodavajući opremu za novorođenčad i trudnice pod nazivom Baby Club, što ovaj budući umirovljenik drži i ponajboljim poslovnim razdobljem. Poratne godine pamti po razdoblju kad je bio službeno nezaposlen - ali nikad bez posla - sve do 2005. godine kad u vlastitom lokalu u centru Lipika otvara svoju trgovinu.
„Da se razumijemo“, dodaje iskreno, „trgovina nije bila izrazito profitabilan posao, ali mi je omogućila da budem sam svoj gazda i osiguram si pravo na mirovinu. Također, trgovina je pružala vrijednost zajednici, posebno starijim osobama i ljudima koji su cijenili dostupnost različitih proizvoda, uključujući jeftinu robu. Strukturu kupaca su u velikom dijelu činili korisnici Toplica i razni prolaznici kroz Lipik u potrazi za kakvim suvenirom."

Da nisam u vlastitom lokalu…

Gledajući s financijske strane velika prednost i olakšavajuća okolnost, priznaje Boris, bio je veliki vlastiti lokal u prizemlju obiteljske kuće te supruga i sinovi koJi su radili i pomagali, brinuli o nabavi, održavanju i slično...

„Da sam to sve morao plaćati, ne bih mogao. A lagao bih da kažem da sam zarađivao i odlagao na stranu neki veliki novac. Važno je bilo da ne moram svježe novce ubacivati u trgovinu i namirivati tekuće obaveze i radnike. Toliko se ipak zaradilo, pa i kad je bila nula, to je bila pozitivna nula. Više se i nije moglo ako znate da su naše mušterije bile stariji ljudi, bez prijevoza kojima je bilo zgodno „skočiti“ po nešto ako im zatreba. Možda u trgovini nije bilo velike zarade i velikog novca, ali puno vrijedi onaj mir i kad se ujutro probudite bez grča u želucu. Drago mi je što smo u ovom trenutku zatvaranja u mogućnosti našoj posljednjoj radnici Mihaeli Žili isplatiti otpremninu, što nije tako čest slučaj u obrtnika“, priča budući umirovljenik Nježić koji bezbrižno gleda u bližu budućnost.

Interesa za nastavak trgovine u ovom obliku, kaže, nije bilo. No, zato je lokal u centru izuzetno atraktivan…

U tijeku rasprodaja proizvoda

„Nisam previše pričao da ću zatvoriti pa tek očekujem konkretne ponude budućih najmoprimaca,  iako interes postoji i nekih preliminarnih razgovora već ima. A da bi netko nastavio i preuzeo trgovinu? Iskreno, ne. Takav posao mogao je opstati jedino ovako – u vlastitom prostoru i besplatan doprinos obitelji, inače teško.“

U trgovini je u tijeku je rasprodaja preostalih proizvoda s popustom od 20-60 posto i trajat će narednih dana. Ostatak robe koji se ne proda će dogovorno vratiti dobavljačima, a dio zadržati. Usprkos svemu, Boris ne žali za proteklim godinama, a od situacija koje će pamtiti izdvojio je jednu.

„Prošlo je raznih ljudi kroz našu trgovinu. Kako je bilo dosta jeftine robe i sitnica često se u njoj moglo vidjeti onih koji teško žive i doslovno prevrću svaku kunu (cent, euro…). Upamtio sam jednu baku koja je, kao nekada davno, plaćala sitnišem iz maramice i čekala kusur do posljednje lipe, prebrojala ga i uredno spremla nazad u maramicu. Taj čin mi se nekako urezao u sjećanje, i sretan što je Aqua postojala upravo zbog takvih ljudi. Vjerujem da ćemo im nedostajati i da će nas pamtiti u onom pozitivnom smislu.“