Ne treba ni struja, ni voda, ni kava... opet je gušt tamo provesti popodne

„Nedjelja, 26. 02. nema struje, nema vode, nema kave, nema grijanja, samo sok ili pivo za tu goo.. Nažalost unutrašnjost doma ne radi za izletnike...“, obavijest je to koja nas je dočekala na FCB stranici Omanovca, upravo u nedjelju, posljednjeg dana drugog dijela učeničkog zimskog odmora, kad je pakračko brdo vjerojatno zadnji put ove zime obilato zatrpao snijeg. Ništa drugačije nije bilo niti dan kasnije, međutim zaključana vrata nisu mogla ubiti merak pa smo o stanju stvari kontaktirali domaćina Dekija koji nam je, uz stopirani šank i unutrašnjost doma za putnike namjernike, potvrdio prohodnost ceste – pa ko voli, nek izvoli...

Nema Dekija, nema rakijice. Ali, ima Culića

Cesta ili bolje rečeno, put do samog planinarskog doma doista je bio crn, a strmina pod domom spremna, sa svježim nanosom od dobrih tridesetak centimetara snijega, što je nekoliko obitelji s klincima iskoristilo za klasične zimske manguparije. Oni stariji, obijali su oko Doma čekujući valjda Dekija da se odnekud pojavi i zgrije ih s onom svojom poznatom rakijicom po, kako sam voli reći, nabavnoj cijeni. Nije se dogodilo...

Dogodilo se, onda, nešto drugo. Sa šumske strane, u podnožju doma, u daljini se najprije pojavio obris, a potom i jasna silueta pješaka samca koji je skriven kapuljačom, zadihan i pomoću štapova teška koraka dopješačio do podnožja Doma.

„Otkud ti, prijatelju, izronio?“, upitah ga onako iznenađen, prepoznajući u njemu 52-godišnjeg Predraga Culića, prijatelja, planinara i člana pakračkog PD Psunj. Samo se nasmijao.

„Evo, šetuckam malo. Krenuo sam iz grada oko 13,30 sati. Tri i pol sata potrošio sam od pakračkih vinograda preko Tromeđe pa dalje šumom sve do vrha. Išao sam planinarskom stazom, ali je hodanje užasno sporo, jer se moraš provlačiti zbog obilnog snijega koji je svojom težinom poklopio grane i spustio ih, a ima i onih koje su pukle pa skrivene snijegom znatno otežavaju kretanje“, kratko je referirao, a na naš upit kako se u takvu zahtjevnu šetnju uputio solo, uz smijeh odgovara: „Tako sam htio.“

Ovo mu je prvi puta da u ovim uvjetima pohodi Omanovac gdje će odmoriti u planinarskom odmorištu, a po glavi mu se, kaže, vrzma i ideja da prenoći pa sutra istim putem krene niz šumu prema gradu.

Svaka čast, gospodine!