Lipik 3x3 Challenger 2018
JOSIP PRHAL, FRIZER IZ LIPIKA

Sretan sam jer pola stoljeća radim posao koji volim

07.03.2018. 09:05 | 1040 pregleda | Intervju

Ako nekom od Lipičana spomenete „bricu“, gotovo 100% njih će odmah pomisliti na jednu osobu – Josipa Prhala, jednog od najdugovječnijih obrtnika na ovom području koji će ove godine obilježiti okruglih 50 godina samostalnog poslovanja kao frizer za muškarce.

Piše:
Sezame.pr

Praktički na mjestu gdje je u rujnu 1968. godine započeo s radom u vlastitom obrtu, radi i danas kao „paušalac“, iako je od prije dvije godine u mirovini.

– Jednostavno ovako imam neku obavezu i nisam se opustio i zapustio. Moram svaki dan doći na posao, tako sam navikao cijeli život pa je to teško promijeniti pod umirovljeničke dane. Osim toga cijeli život sam kroz rad u kontaktu s ljudima pa mi je nezamislivo da toga nestane iz mog života i zato ću raditi dok budem mogao, pojasnio nam je Prhal, a kao dokaz tim tvrdnjama ponudio je argument da je nedavno, nakon srčanog udara, nakon što je otpušten iz bolnice, drugi dan došao na svoje radno mjesto i otvorio radnju.

Iz Končanice u Lipik

Josip Prhal je iz rodne Končanice u Lipik preselio 1963. Školovao se za frizera u Koprivnici, nakon izučenog zanata odradio je tri godine prakse kao pomoćnik, a onda se odlučio pokrenuti vlastiti posao. U prvo vrijeme radio je u poslovnom prostoru na današnjoj lokaciji da bi krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća preselio na Wandelbahn gdje je radio 15-ak godina.

U proteklih 50 godina samostalnog rada proživio je svega i svačega, pamti zlatne dane kada se od njegovog posla moglo jako dobro živjeti, ali i jako teška vremena, posebno ona ratna i poratna. – Nakon što sam otišao iz Lipika šišao sam po zagrebačkim bolnicama naše ranjene branitelje među kojima je bilo i Lipičana i Pakračana. Iskreno, razmišljao sam život i rad nastaviti u Daruvaru gdje sam čak i kupio i lokal, ali me je jednom prilikom Đuro Straga primio za rukav i prijateljski rekao: „Brico, pa kako ćeš otići iz Lipika, ne možeš, moraš ostati tu“. Oduvijek sam bio Lipičanin i to je bilo dovoljno da odmah prodam lokal u Daruvaru, odustanem od tog plana i počnem negdje u kolovozu 1992. ponovno raditi u Lipiku, u tadašnjem objektu Turističke zajednice, a nakon što sam prije nekih devet godina izgradio ovaj objekt, tu sam se uselio, praktički po treći put i tu planiram završiti karijeru, kaže Prhal.

Mušterije iz Daruvara, Slavonskog Broda…

Iako je službeno frizer za muškarce, nerijetko mu na šišanje dolaze i žene. Kaže da ima mušterija koje su mu ostale vjerne od prvog dana pa sve do danas, a kod njega se ne šišaju samo Lipičani i Pakračani. – Redovno mi na šišanje dolazi desetak ljudi iz Daruvara, pa čak i dvojica iz Slavonskog Broda, s ponosom ističe Prhal.

Ponosan je i što je sudjelovao na brojnim natjecanjima, modnim revijama, seminarima, a jedne godine je na natjecanju frizera bivše države u Novom Sadu osvojio 8. mjesto.

- Mi smo živjeli bolje od vas, bilo je više ljudi, ljudi su imali više novaca, bolja zarada, krediti su bili povoljniji, bile su i velika inflacija. U odnosu na današnji standard mi smo nekada mogli jako dobro zaraditi. Supruga Dašenka koja je radila kao službenica u banci i ja smo od svog rada mogli skućiti sebe i pomoći sinovima da se skuće.

Svake godine nova „Zastava“

Još nešto, ja u ono vrijeme nisam znao gdje se kupuje akumulator ili gume za auto. Voziš auto godinu dana i poslije toga kupiš novi. Istina, vozili smo „Zastavu“, ali smo vozili nove aute, a sad vozim auto star 18 godina, kaže Prhal i u istom dahu nastavlja: - Mi smo nekada išli na janjetinu na Trokut, na Bijelu Stijenu ili Kosovac kod Okučana, ili kod Stoke, u Kip, u Ribarsku kolibu ili u Zdence na buncek s kupusom. Ništa od toga danas ne radi i to je dokaz današnjeg lošeg standarda, odnosno dokaz da ljudi danas nemaju novaca.
Uspoređujući današnje i nekadašnje vrijeme smatra da se danas na neki način izgubila kultura odijevanja, kultura izlazaka, a posebno vođenje brige o vlastitoj kosi. - Nekad je bilo nezamislivo da i žena, ali i muškarac ide primjerice na terasu ili u kavanu, na ples bez frizure, bez odijela i svečanih cipela. Ljudi bi prije odlaska nekome u posjet znali dolaziti na fen frizuru. Nekad je muškarcima kosa bila važan ukras. Danas se muški šišaju na kratko i to je postao modni trend, ali ta moda je uzrokovana time što ljudi za frizuru nemaju novaca, smatra Prhal.

„U radnji netko uvijek nametne politiku“

Za razliku od Meštra iz nekad popularne serije „Velo misto“ koji je stalno govorio: „Neću politiku u moju butigu“, u butigi našeg brice Prhala uvijek je bilo politike kojom se i sam aktivno bavio. – Kako se ono kaže, ako se ti nećeš baviti politikom, hoće ona tobom, a uvijek je bilo tako da netko u radnji nametne politiku. Ponosan sam na svoj politički rad i doprinos društvu, tri sam mandata bio vijećnik u gradskom vijeću Lipika, a jedan mandat i vijećnik županijske skupštine. Kao frizer sam u svemu bio perfekcionist pa tako i u politici, ali taj pristup dosta troši čovjeka. Tako sam se i ja nakon više od 16 godina aktivnog bavljenja politikom umorio od nje, a s godinama mi više ni zdravlje nije dozvoljavalo da budem toliko aktivan. Ali i danas pratim i sa svojim mušterijama komentiram politička događanja i aktualnosti, kaže Prhal.

Iako danas radi znatno smanjenim intenzitetom, Prhal ne miruje. Problemi sa srcem su ga natjerali na duga i česta pješačenja i šetnje u kojima, priznaje, sve više uživa, a već godinama je aktivan i u Lovačkom društvu „Jelen“ Lipik. Ipak najveće zadovoljstvo su mu obiteljska okupljanja sinova Velibora i Miroslava i njihovih obitelji, posebno šestoro unučica i unuka.

Raditi za sebe je privilegij

- Mogu slobodno reći da sam sretan i zadovoljan što sam u životu radio posao koji volim iako sam se i naradio u ovih više od 50 godina. Pa jednom sam prilikom na Staru godinu radio skoro do ponoći. Ali uvijek sam smatrao da je privilegij raditi za sebe i imati svoj obrt iako sam nekad bio zavidan ljudima koji su radili u nekoj firmi, odradili svojih 8 sati, dobili redovno svoju plaću, preko sindikata išli na odmore. Ipak, bez obzira, ni danas nakon 50 godina ne bih ništa mijenjao, zaključuje naš „brico“ Josip Prhal.