Deseta koncertna sezona u Lipiku
Deseta koncertna sezona u Lipiku
Maskenbal Lipik
Tomislav Stokić, vatrogasni zapovjednik

Žao mi je onih kojima nismo pomogli

03.12.2014. 11:40 | 2068 pregleda | Intervju

U prosincu 2014. bit će punih 15 godina otkako je Tomislav Stokić profesionalni vatrogasac. Danas djelatnik Javne vatrogasne postrojbe, Tomislav ima čin vatrogasnog časnika I klase te obavlja tri odgovorne dobrovoljne dužnosti – zapovjednik je DVD-a Lipik, zapovjednik Vatrogasne zajednice Pakrac - Lipik te zamjenik županijskog vatrogasnog zapovjednika. Odlikuje ga stručno znanje, organizacijske sposobnosti i bogato iskustvo koje je stekao koordinirajući brojnim intervencijma posebno ove godine kada su Lipik zadesile katastrofalne poplave. Razgovarali smo o intervencijama, teškim i lijepim trenucima, vatrogastvu Lipika i Pakraca u kojem daje poseban doprinos i za koji mu je povodom Dana grada Lipika uručena Povelja godišnje nagrade Grada Lipika.

Piše:
Marko Barčan

Kad si postao vatrogasac, možeš li nam ukratko ispričati svoj profesionalni put?

U DVD-u Lipik sam vatrogasac od 1997. godine, profesionalno sam zaposlen od 15.12.1999. godine, a od 2005. godine sam i zapovjednik DVD-a Lipik. Zaposlen sam u Javnoj vatrogasnoj postrojbi županije Požeško-slavonske kao profesionalni vatrogasac dislociran u Lipiku.

Koja od tvojih zapovjedničkih dužnosti je najodgovornija i najviša?

Najviša je naravno biti zamjenik županijskog zapovjednika, a najodgovornija je biti zapovjednik Vatrogasne zajednice Pakrac – Lipik jer u stvarnoj situaciji zapovjednik VZ dužan je preuzeti vođenje intervencije kad dva ili više DVD-a s našeg područja sudjeluju na intervenciji.

Koliko DVD Lipik broji članova i kako funkcionira?

Brojimo 151-og člana, od toga imamo dva profesionalna vatrogasca, David Stojaković i ja. Uz to imamo 22 vatrogasca koja su operativna i to je „prva špica“ te oni ispunjavaju sve uvjete specijalizacije i lječničke preglede te još 44 čovjeka koji su izvršni vatrogasci koji isto tako idu na intervencije, ali ne rade toliko teške poslove kao operativni.

Kakva je opremljenost DVD-a Lipik?

Sada je dobra, normalno da ima stvari koje nam nedostaju, no u odnosu na prije pet-šest godina situacija se popravlja. Uspjeli smo nabaviti dosta opreme od čega smo kupili oko 20%, a 80% opreme smo dobili iz donacija. Imamo pet vozila (tri kamiona [autocisterna, tehničko vozilo i navalno vozilo], jedan transportno teretni kombi i zapovjedno vozilo).

Donacije opreme često nam dolaze iz Austrije i gospodina Petera Logara?

Upravo tako, opremljenost vatrogasca ne samo Lipika već cijele županije je velika zasluga Petera Logara koji koordinira donacije Vlade pokrajine Tirol. Peter je danas u mirovini no još uvijek pomaže na terenu te je i dalja ovlaštenik Vlade pokrajine Tirol za pomoć u inozemstvu.

Koliko prosječno imate intervencija godišnje, te kako je bilo ove 2014. godine?

Vrtimo se prosječno oko 50 intervencija godišnje, lanjska 2013. je imala 63 intervencije što je priličan broj. Najviše smo posla imali 2004. kad je bilo 100 intervencija i to većinom u poplavama za koje smo mislili da su bile velike. Međutim, to je ništa s obzirom na ovu godinu jel do prije nekoliko dana je zabilježena 423. intervencija. Rekord koji smo imali u jednom danu su 103 intervencije sa 15. na 16. svibanj u prvoj noći poplava, spašavanja i evakuacije.

Kakve ste do sad imali vrste intervencija?

Nas je zahvatila u jednu ruku i sreća i nesreća. Ta nesreća, je u tome što se struke tiče, a sreća je u tome da je puno iz toga naučeno i da zapravo ne postoji intervencija kakvu do sada još nismo imali. Kad kažeš: ‘“E, svašta smo imali. Samo da još padne avion te ćemo onda imati i to.’’ I, što nam se onda dogodilo prošle godine? Pao je avion. Sjećam se, prije nekih 13 ili 14 godina bila je teška intervencija na staklani kad je procurilo staklo iz peći pa smo morali hladiti staklenu masu i sudjelovalo je deset DVD-a gdje smo se zajedničkim snagama borili protiv vatrene stihije. Mislili smo kako je to težak i strašan posao. Uspješno smo to odradili u jednoj noći s nekakvih desetak sati rada. Uistinu smo mislili da je to iznimno težak slučaj dok 2012. nije došlo do požara u Studencu. Tek tada smo uvidjeli koliko teško može biti. U principu, ono što je najteže u slučajevima je doslovno spašavnje ljudi. Radili smo to u prometu i u poplavama i drugim riskantnim situacijima.

Kad zasvira sirena koliko ljudi izađe na intervenciju?

To ovisi o situaciji jel su ljudi volonteri. Ovisi i o tome o kakvoj se dojavi radi. Nekakav minimum koj se kod nas prakticira je, da po intervenciji raspolažemo sa oko 12 do 13 ljudi što je i realna situacija. Prema europskim normama, kod dobrovoljnog vatrogastva uzima se omjer 1:4, dakle ako želiš 10 vatrogasca koji bi izašli na teren to znači da moraš imati 40 ljudi spremno za intervenciju.

Kakav je tijek same intervencije?

Zapovjednik prima dojavu. Ljudi zovu centar 112, koji obavještava i oni su ti koji rade uzbunjivanje sirenom. Uzbunjivanje se osim sirenom radi nekad i mobitelima direktno, ovisno o intervenciji. Vatrogasci dolaze u spremište gdje je oprema, oblače se. Zapovjednik i zamjenik, ovisno tko dođe, određuje koje vozilo izlazi u kojem slučaju jer svako vozilo je različitih namjena. Vozač priprema vozilo, on se ne oblači, on nema vremena, oblači se u vozilu jer njegova oprema stoji u njemu. Vatrogasci si uzimaju opremu i ulaze u vozilo i kreće se čim se skupi posada tog vozila. Ako se radi o požaru nekog objekta odmah se šalje i drugo vozilo, zapovjednik je uvijek u prvom vozilu.

Koja je najzahtjevnija intervencija koju si imao?

Definitivno je to slučaj koji se dogodio u Studencu. Morali smo angažirati snage iz drugih županija zbog velikih razmjera požara. Radilo se o plamenu koji se širio stihijski nekontrolirano i nije se mogao staviti pod kontrolu u trenucima dok je bio u začetku tj. kada smo ga zatekli. Plastika je gorjela – puno praznih galona ispunjenih zrakom koji još potiču gorenje. S obzirom da je bilo tone i tone naslaganih praznih galona do stropa, morale su se donositi teške odluke. Prvo: moraš početi rušiti zidove te zgrade, to jest moraš napraviti štetu. Pod dva: moraš zvati maksimalne snage koje odgovaraju toj intervenciji naših DVD-a na području Pakraca i Lipika. Za deset minuta shvatiš da to nije dovoljno, onda zoveš druge županije odnosno preko svog županijskog zapovjednika tražio sam pomoć Daruvara, a on u dogovoru sa županijskim zapovjednikom Bjelovarsko – bilogorske županije je poslao Daruvar i Garešnicu. I onda si u razdoblju dok ne dobiješ te snage pola sata na čekanju i održavaš požar kako možeš. Sljedeća teška odluka – trebaš maknuti iz skladišta barem 200 paleta punih gotove robe, kao i organizirati u kojoj mjeri angažirati radnike jer netko bi se mogao ozljediti, jel su u dimu bez zaštitne opreme. Srećom i „Terma“ posjeduje dva izolacijska aparata s bocama sa zrakom i maskom i to su vatrogasci koristili kad smo trebali. Trebalo je organizirati punjenje boca sa zrakom na terenu. Hidrantska mreža je počela padati jer sa svih hidranata okolo smo crpili vodu koje više fizički nije bilo dovoljno tako da smo morali organizirati dovoz cisternama iz drugih dijelova grada. Dok se to sve iskompletira treba nekih dva sata. Onda na kraju kako bi se zidovi porušili nisu dovoljni viličari nego trebaju bageri i drugi teški strojevi da bi požar sa svih strana počeo lomiti fizički, rasuo taj materijal i pogasio. Jer dok je to na hrpi ne može se ništa. Također, sredstva za gašenje koja su namjenjena za plastiku, a to je pjena, uopće ne funkcioniraju jer se radi o ogromnim hrpama gdje su boce ispunene zrakom, sve gori ispod, poslije razara pjenu i nastavlja se požar. Jedino je voda mogla pomoći, a uopće nije pravilno to gasiti vodom. Sve te odluke koštaju nekoga jer ako zoveš iz druge županije vatrogasce, Grad Lipik je temeljem Zakona o vatrogastvu njima dužan namiriti izlazak na intervenciju. Teško je odlučiti hoćeš li pretjerati ili će nedostajati adekvatne pomoći. Međutim, u trenutku kad se pokazalo da je ta odluka da se ruše zidovi ispravna i kad smo sa sve četiri strane zaokružili požar onda je to bilo to. Najgora je to strepnja tih prvih dva sata hoće li se proširiti na ovu ili onu stranu, da li ćemo uspjeti sačuvati to jer je postajala realna opasnost da izgori cijela tvornica. Sve je trajalo od 7:15 do 14 sati. Požarište se čuvalo do drugi dan do jutra jer je postojala opasnost da se ponovo aktivira.

Koji su ti neki najteži trenuci?

Najteži su smrtni slučajevi, igrom slučaja jednom mi je jedan čovjek umro na rukama pa mi je to bilo najteže. Spletom okolnosti bilo je to u jednoj prometnoj nesreći u Malom Gaju.

Neki najdraži trenuci?

Najdraži trenutci su mi oni kada se vraćamo s teške intervencije i onda odjednom svi zapjevamo u kamionu kao da smo doživjeli nešto najljepše.

Neke zanimljive anegdote?

Ima ih puno. Ima čudnih intervencija i ima intervencija kad ideš raditi, naprosto, bezveze. Primjerice, zove te policija da treba provaliti vrata i da je nestala baka ili u nekom drugom slučaju je pala u kući. Dođemo i nađemo kupaonski prozor otvoren te uđemo unutra i naiđemo na zaključana vrata. Krenemo dalje, te su i druga zaključana te tad već krećemo provaljivati jedna po jedna vrata dok tražimo baku. I onda policajac vikne; „E stani, prekini, izađi - sve je uredu našli su baku“. „Gdje ste je našli?“, vičem. Pa evo pod „haubom“, ona se nije javila svom skrbniku, otišla kod frizera pod „haubu“ suši joj se kosa, a mi pola kuće razvalili dok smo je našli.

Najbizarnija anegdota je bila valjda „prometna nesreća“ s biciklom za koju nam je dojavila policija. Čovjeku je upala noga između pedale i rame bicikla, stala mu je cirkulacija, postojala je prijetnja da će ostati bez noge. Prvo sam uzeo ključeve kako bih skinuo pedalu, međutim nisam uspio i onda smo morali koristiti hidrauliku za prometne nesreće te izaći na teren s ekipom i vozilom kao da je prava prometna nesreća samo da prerežemo pedalu. Na svu sreću, sve je dobro završilo.

Lipik ima problem još uvijek s ruševinama, a u zadnje vrijeme su neke ruševine porušene intervencijom vatrogasaca?

Istina, porušeni su opasni dijelovi. Vatrogasni zapovjednik koji ima položen stručni ispit raspolaže javnim ovlastima. Njih je popisano 11 u zakonu o vatrogastvu a jedna od njih je i ta da se smije srušiti zid građevine ili cijela građevina ako se procijeni da prijeti direktna opasnost nekome za život i zdravlje. To se ne događa često, te se ne odnosi na ruševine koje su nepregledne hrpe ruševnog materijala i mjesto koje služi kao gnijezdo zmijama ili štakorima. U takvim slučajevima mi ne sudjelujemo, već u slučaju koji je što nedavno zadesio obitelj Klobučarević u Ivana Meštrovića da jednostavno je otpadao komad po komad zida gdje se u konačnici otkinuo veliki zid i zaprijeto padom. U takvom slučaju možemo izdati zapovjed za rušenje tog dijela, što smo u dotičnom slučaju i učinili. Ako netko nije u opasnosti od urušavanja ili bilo kakvih promjena na ruševinama, takvi slučajevi apsolutno nemaju veze s nama i na bilo kakav poziv nećemo reagirati. Dakle, ne u smislu neke sanitarne opasnosti i zaraze nego direktno fizičke opasnosti, tada možemo pomoći i tako ćemo i postupiti.

Koliko je napredovalo vatrogastvo u Lipiku unazad desetljeće, dva?

Počeo sam ovdje raditi 1999. i napredovalo je puno. Garaže su bile nedovršene, raspolagali smo s dva donirana vozila, u ratu je sve bilo uništeno, fizičkim radom i zajedništvom krenuli smo raditi sve iz početka. Napredak je vidljiv. Možemo se pohvaliti da smo od ‘’nekakve’’ postrojbe koja je bila na popisu abecede od slova ‘’ž’’ postali ‘’a’’. Ne samo da smo nabavili opremu i napredovali profesionalno kao vatrogasci već imamo ispunjene i sve tehničke uvjete. Inspekcija je bila 23.10. i inspektor nema nikakvih prigovora, što dosadašnjih godina nije bio slučaj. Dakle, teško je ispuniti uvjete, to zahtjeva određenu svotu novca koja se pravda kroz određene obuke, specijalizacije, redovite liječničke preglede za svakog vatrogasca. To sve nas košta, ali moramo imati sve te adekvatne ljude. Napredak je u tome što ništa ne preskačemo i u tome što smo uspjeli sakupiti svu potrebnu opremu. To je sve zahvaljujući onoj slozi s početka od prije dvadeset godina kako bi došli do ovoga što sada imamo. Prisjećam se da sam tu počeo raditi još kao dijete. Naučio sam da se mladi ljudi moraju odgajati na način da u svakoj mogućoj situaciji pokušaju dati maksimum od sebe. DVD Lipik je poznatiji u cijeloj Hrvatskoj, dakle više na nacionalnoj razini nego našoj lokalnoj, jer je predložen kao kandidat za nacionalni program ‘’Ponos Hrvatske’’. Naši vatrogasci su nositelji visokih odličja od strane HVZ-a. Želio bih istaknuti da ne postoje dnevni listovi u kojima nisu zabilježeni nizovi naših uspješnih intervencija.

S kakvim problemima se susrećete u DVD-u danas?

Kao i svugdje, novac je danas najveći problem. Materijalna sredstva za funkcioniranje svih devet DVD-a na području Grada Lipika financira Grad. Međutim, s obzirom na situaciju u Gradu koja nije sjajna, taj novac dolazi neredovito. Nažalost, trenutno smo u fazi kada imamo najveće troškove. Samo smo, primjerice, za 15. i 16. svibnja, za vrijeme poplava, imali troškove od 7,5 tisuća kuna za gorivo. Imamo i ostale troškove kao npr., kupnju dva para čizama (čizme iznad pasa od neoprena koje koštaju 500 kuna po paru), što je malo bolja oprema, koja je zadovoljavajuća, kako bi mogli adekvatno odrađivati poslove i zaštiti ljude koje snađe poplava što je postala sve učestalija pojava na našem području. Upravo jučer su nam stigle ove čizme jel si ih do sada nismo mogli priuštiti. Drugih problema nemamo.

Koji je plan spašavanja u slučaju velikih katastrofa i koja bi to bila velika katastrofa koja je možda nama realna prijetnja?

Planove za katastrofe donosi Stožer zaštite i spašavanja, a svaki grad ima svoj. I u ovakvim situacijama kao što su poplave, stožer se uvijek uključuje u rad. Planove koje imamo se ispunjavaju u smislu onoga što mi radimo. Ako je potres, mi sudjelujemo u akcijama na adekvatan način. E sad, uvijek se kod velikih katastrofa postavlja pitanje:’’ A što ako se sruši vatrogasni dom, da li tad sve pada?’’ Ako nas zadesi katastrofa, onda netko drugi mora doći nama u pomoć i obrnuto.

Imaš li kakvu poruku za kraj?

Žao mi je onih kojima nismo uspjeli pomoći. U nekim situacijama nemoguće je fizički stići na svaku intervenciju, posebno kada u jednom trenutku zaprimimo velik broj dojava. Upravo takvu situaciju smo imali ove godine za vrijeme poplava. Ljudi jednostavno ne razumiju zašto nismo bili kod njih, a bili smo na primjer kod njihovih susjeda. Jednostavno je fizički nemoguće sve stići. Zahvaljujem ljudima koji su se brinuli o nama kada smo bili gladni i kada nam je bilo hladno. Nahranili su nas i ugrijali, ali od svega nam je najdraže kada ljudi cijene naš rad, to nam uistinu puno znači.