Silver Ljetni popust
INTERVJU SA ŠESTORICOM LIPIČANA

Navijači iz Lipika na Parku Prinčeva u Parizu

25.06.2016. 14:23 | 3389 pregleda | Intervju

Sve boljim igrama na Europskom prvenstvu, Hrvatska nogometna reprezentacija u Francuskoj ima i sve brojniju i jaču podršku navijača na tribinama. Svatko tko imalo prati ovu veliku nogometnu smotru potajno sanja o tome da nekom sretnom okolnosti dobije mogućnost da uživo, s tribina nekog od francuskih stadiona, bodriti „vatrene“.

Među onima koji su se odvažili na taj potez, a bez da su čekali i zazivali sreću, su šestorica Lipičana. Ivor Podunavac, Matteo Brisinello, Davor Bestić, Marko Antunović - Pero, Aleksandro Džodan i Kristijan Tutić - Bebi su mjesecima štedjeli kako bi 12. lipnja, na čuvenom Parku Prinčeva u Parizu gledali i navijali u premijernom nastupu Hrvatske protiv Turske.

Lipičani su „vatrenima“ donijeli sreću, a s njima smo porazgovarali o motivima odlaska u Francusku, problemima, ali i zanimljivim situacijama s kojima su se susretali, o njihovom doživljaju Pariza i svemu što u ovakvim akcijama prati navijače. Zbog privatnih obaveza razgovoru nisu nazočili Matteo, Aleksandro i Marko koje smo kontaktirali i njihova razmišljanja i reakcije dobili telefonski, mailom ili putem Facebooka.

Piše:
Sezame.pr

Kada ste se odlučili da idete u Francusku, na Europsko prvenstvo?

Ivor: Lani u 9. mjesecu smo počeli razgovarati da ćemo ići, prijavili smo se za ulaznice i čekali da UEFA objavi tko će dobiti ulaznice. Najprije nas je na popisu bilo 10, ali su u međuvremenu otpala dvojica. Krajem siječnja smo dobili ulaznice i tada više nije bilo nazad jer su nam odmah skinuli novce s računa, po 25 ili 55 eura, ovisno o sektoru.

Davor: Mi smo imali želju zajedno ići i u Italiju na kvalifikacijsku utakmicu, ali nas nisu izvukli za ulaznice. Nismo imali sreće, al sad kad se sjetim kako je završila ta utakmica, pitanje je jesmo li ili nismo imali sreće.

Bebi: Ja sam bio te sreće ili nesreće da budem na toj utakmicu i bilo je stvarno žestoko. Skoro sam od karabinjera dobio pendrekom jer sam stajao blizu onih koji su počeli praviti probleme. Bio sam na krivom mjestu u krivo vrijeme, ali sve je srećom prošlo dobro.

Koliko vam je bilo potrebno novaca za ovu „francusku navijačku avanturu“?

Ivor: Prije puta je svaki potrošio 2.200 kuna i to za ulaznice, za put koji nas je koštao 1.350 kuna koliko je koštala povratna karta, i za hotel koji je svakog koštao 530 kuna za tri noćenja. Hotel je isto tako posebna priča, s dvije zvjezdice, vjerojatno najlošiji u Parizu. Našli smo ga preko Bookinga i rezervirali jer je bio najjeftiniji. Kasnije nam je bilo jasno i zašto.

Bebi: Ok, centar Pariza je stvarno impresivan i lijep, ali mi možemo reći da smo vidjeli onu drugu stranu Pariza koja se najčešće ne prikazuje. Naš hotel je smješten u kvartu na periferiji, zadnja stanica metroa i onda još 15 minuta pješaka do hotela. A kvart je buvljak teški, nema što nam nisu nudili da kupimo. Prolazim ulicom, a lik mi nudi zlatni lančić za 150 eura. Ja baš iz znatiželje idem vidjeti koliko bi mi spustio cijenu i za čas sam došao na 20 eura. Mobitel mi je spustio sa 300 na 100 eura. A prodavači su na svakom koraku. Prodaju stvarno sve. Lik prodaje zastave i počne padati kiša, a on odmah vadi i prodaje kišobrane.

Davor: Uz sve ove novce koje smo morali platiti prije puta, svatko je ponio oko 200 eura da imamo za popiti, pojesti i za ostale potrebe, a potrošili smo svako oko 150 eura. A štedjeli smo kako je tko znao i mogao, od plaće, malo na kladionici, roditelji su pomogli.

Kako ste putovali i koliko je put trajao?

Davor: Kada smo išli tamo, putovali smo 24 sata s time da smo u Zagrebu čekali 2 sata, a u Munchenu, gdje nas je dočekao Bebi koji tamo radi, još 5 sati. Natrag smo putovali manje, nekih 18 sati.

Kada ste došli u Pariz?

Ivor: Došli smo u petak ujutro i bilo smo skroz slomljeni od puta, ali odmah smo išli do Eifelovog tornja, provrzmali se po gradu, kasnije otišli i u Fan zonu gdje smo gledali utakmicu otvaranja prvenstva između Francuske i Rumunjske. Tamo je bilo oko 50.000 ljudi, a mi smo se odmah skompali s našim Mostarcima i s Ircima i napravili pravi spektakl. Maltene je Davor vodio navijanje.

Davor: Nismo se predugo zadržali u petak, negdje od 18 do 23, a onda smo se u subotu rano ustali i odmah krenuli dalje. Oko podneva smo već bili u centru i po trgovima, ali je u subotu bilo dosta slabo naših navijača, možda 200-300 ljudi.

Bebi: A zanimljiv je prvi kontakt koji smo imali u petak ujutro u Parizu. Izašli smo iz vlaka i sad si mislimo gdje trebamo, u kojem smjeru i priđe nama neka žena i na tečnom hrvatskom nas pita: „Dečki, šta trebate, jel vam mogu pomoći?“. Totalno smo se iznenadili tako da smo uopće zaboravili pitati ženu od kuda je.

Pivo do 10 eura

Kakve su cijene, koliko košta pivo?

Bebi: U Fan zoni je pola litre piva 6,5 eura, a kažu da je u birtijama 7 do 10 eura. Ali mi nismo išli po birtijama.

Davor: Mi smo našli trgovinu, lagano gajbicu, na klupu i super.

Ivor: Na primjer vožnja u metrou je 1,8 eura po osobi, dakle jedan ulazak odnosno izlazak.

Što ste jeli?

Ivor: Sve s nogu.

Davor: Uglavnom kebabe i pomfri, porcija 5,5 do 6 eura, ali dobiješ dosta i mogli smo se najesti.

Jeste li imali problema s drugim navijačima ili policijom?

Ivor: Nije bilo problema ni s navijačima ni s policijom. Policiju smo jedino vidjeli na kolodvoru kada smo došli i u Fan zonu, ali nije uopće bilo tako kako smo očekivali da će biti. Malo smo se pribojavali zbog svih tih priča i opasnosti od terorizma, pa su nam govorili da ne idemo u Fan zonu, jer je kao opasno, ali mi nismo imali nikakvih problema.

Bebi: Ja o tim problemima tamo nisam ni razmišljao, ali kad vidiš kako je policija u punoj spremi, s dugim cijevima u rukama, vidiš da je ozbiljno.

Kako reagiraju Francuzi i ostali kada vide hrvatski dres?

Davor: Svi viču Modrić, Modrić, Modrić…

Kod nas u medijima su hrvatski i turski navijači prikazani kao pravi primjer sportskog i civiliziranog navijanja? Kako su se ponašali naši i turski navijači?

Bebi: Prije utakmice je bilo ok, ali nije to sad bila baš nekakva velika ljubav između nas i njih. Ali bilo je korektno, onako, fair play. Pred kraj utakmice s Turskom se na tribinama počelo nešto „kuhati“ i neki tipovi su došli s pričom da nas Turci čekaju s noževima, ali nije bilo tako strašno.

Ivor: Najbolje je bilo u metrou prije utakmice. Bilo nas je toliko hrvatskih navijača da popunimo 5 kompozicija, a mi smo se svi nagurali u jednu i raspalili navijati. A ostali ljudi što su se vozili u njemu, samo su sjedili i gledali što se događa. Tog dana smo se mi Hrvati najprije okupili kod Eiffelovog tornja i onda smo pješke krenuli do metroa uz pjesmu i navijanje iako je padala kiša.

Davor: Čak smo uletjeli u neke kineske svatove. Mladenka i mladenac su se taman fotografirali s Eiffelovim tornjem u pozadini, a nas 50 nehrupilo do njih, svi se zagrlili i napravili par zajedničkih fotki. Mladencu baš nije bilo drago jer oni gube vrijeme, mladenka kisne, al šta je mogao. Samo se smješkao.

Kakva je atmosfera bila na stadionu. Kako vas se dojmio Park prinčeva?

Bebi: Stadion je ok, ali ništa posebno. Bio sam na San Siru u Milanu koji je puno veći, ali i puno neurednije. Ovdje je ugodan ambijent i atmosfera, super sređeno. Stadion je bio pun, a mi smo bili smješteni iza gola na kojem je branio Subašić, negdje na 5. redu tribina. Na stadion smo ušli dva sata prije utakmice i malo odmorili jer se u dva dana nismo pošteno naspavali.

Nakon Modrićevog gola Turci su utihnuli

Ivor: Na početku su Turci bili glasniji, ali kad je Modrić zabio gol nastala je euforija. Turci su odmah sjeli i tako sjedili praktički do kraja utakmice i kiselo se smješkali. Na tribini smo bili pomiješani, a točno ispred nas su stajala 4 turska navijača. U drugom poluvremenu smo ih nadglasali totalno iako ih je ukupno gledajući bilo više.

Iznenadilo me je da sada svi normalno pričate, nitko nije promukao?

Ivor: Ja sam tek danas naišao.

Bebi: Ma bilo je žestoko, ja sam ostao bez glasa još i prije utakmice i do jučer nisam mogao pričati.

Gdje ste slavili poslije pobjede?

Ivor: Ma nigdje. Put nas je izmorio taj prvi dan, drugi dan fan zona i obilazak grada tako da smo bili strgani i jedva smo čekali doći u hotel.

Bebi: A morali smo i ustati drugo jutro u 5 sati da stignemo na vlak.

Je li na povratku bilo nostalgije što je sve gotovo i što se vraćate?

Davor: Da smo mogli ostati još toliko, bilo bi super, ali to je i puno novaca i puno vremena i nije bilo moguće.

Bebi: Da smo ostali još 5 dana to bi bilo još barem 300 eura troška jer morali bi biti u hotelu, a to bi bilo stvarno previše.

Ivor: Kad bi nekim čudom dobili karte bilo bi super otići na još jednu, ali sigurno više ne bi išli vlakom i autobusom. A što se tiče nostalgija zbog povratka, nestala je čim smo došli kući, normalo se otuširali, pojeli nešto na žlicu.

Davor: I sjeli na wc školju jer zbog straha od raznih bolesti i zaraza u Francuskoj je bio samo „čučavac“.

 

Sljedeća je Rusija i Svjetsko prvenstvo

Kakvi su navijački planovi za dalje?

Davor: Francusku smo ispucali pa ćemo sad razmišljati o Rusiji i Svjetskom prvenstvu za dvije godine. Oni su jeftiniji.

Ivor: Ako ne to, onda za 4 godine na Europsko koje će biti održavano u više zemalja i europskih gradova.

Jeste li imali problema s curama, jesu se ljutile što idete, jesu vam pokušale zabraniti?

Bebi: Osim Džodana nitko od nas nema curu tako da mi drugi nismo ni mogli imati problema.

Ivor: Ali jedan je odustao od putovanja zbog cure. Nećemo ga imenovati, on će se prepoznati.

Obzirom da ste „slobodni“, a svi ste se vratili, znači li to da vam  Francuskinje baš nisu bilo po volji?

Ivor: Ma ništa od toga, nitko se nije nudio.

Davor: Osim pedera u Munchenu.

Bebi: Od cijelog Munchena mi pogodili gay bar. Častili nas dok smo čekali vlak za Pariz, platili nam dvije runde.

Kako znate da su bili gay?

Bebi: Pa jedan došao i pitao hoće tko plesati s njim. Nećemo otkriti koga je pitao za ples.

Dojmovi

Matteo Brisinello nam je u poruci između ostalog napisao slijedeće: „…Imam informaciju da ste već obaviješteni o provodu u Munchenu i gay baru tako da tu ne moram ništa dodati hahaha. Sam događaj Europskog prvenstva je fenomenalan. U početku meni je osobno bilo malo to sve pusto u gradu, pa sam baš komentirao kako grad uopće ne diše u skladu s događajem, no onda smo naišli na Fan zonu! To je ogromna površina u blizini Eiffelovog tornja gdje je postavljeno 5-6 ogromnih ekrana na kojima se svaki dan gledaju utakmice. Mi smo tu odgledali otvorenje Eura, a drugi dan ako se ne varam odgledali smo dvije ili čak sve tri utakmice. Tu smo se najviše družili s navijačima Sjeverne Irske. Stvarno su kraljevi!!
Što se tiče same utakmice, nevjerojatan osjećaj od prve do zadnje minute.

Aleksandro Džodan je napisao u poruci: Od zanimljivosti na putovanju bih izdvojio zastoj u tunelu u Austriji zbog 2 krave koje su nekako uletjele u tunel, dok je treću auto pokupio ispred tunela, što mi je nepojmljivo da se dogodi u Hrvatskoj na autoputu. Također dojmio me se vlak na kat koji u Francuskoj vozi oko 320km/h i to bez ikakvih zvukova i rondanja, ni ne kuži se da ide tako brzo. Žao mi je što nismo malo više vidjeli znamenitosti Pariza, ali Eiffelov toranj me očarao, puno je veći i ljepši nego na slikama. Taj uži centar oko tornja i rijeke Seine je jako lijep, ali ostatak grada nije ništa posebno, bar ono što smo vidjeli.

Marko Antunović je kratko i jasno poručio: Godinama s navijačima idem po utakmicama na kojima sam vidio i doživio svašta. Ali ovo zajedništvo, ljubav prema domovini, prijateljski odnos i zanos nikada nigdje nisam doživio. Žao mi je samo što to traje samo za vrijeme ovakvih velikih natjecanja, a ne 365 dana u godini. Nažalost.

O DIVLJANJU HULIGANA NA UTAKMICI PROTIV ČEŠKE

Huligani su bili i na utakmici protiv Turske

Obzirom da smo razgovor s Lipičkom navijačkom šestorkom razgovor radili prije utakmice Hrvatska - Češka, naknadno smo ih zamolili da daju svoje mišljenje o divljanju na tribinama i bacanju baklji na teren.

Matteo Brisinello: Što se tiče huligana, ne znam je li se vidjelo na TV-u, ali i u Parizu je gorila baklja i to 2 metra od nas. Mislim da su to pripadnici skupine istih koji su napravili nerede u Saint-Étienne-u. Zapalili su baklju, ali mislim da nisu imali dovoljno hrabrosti baciti ju u teren nego su ju bacili na pod i pravili se ludi. Ni jedan od njih nije bio u kockastom dresu. Svi su imali crne majice sa prekriženim znakom HNS-a, tako da sam poprilično siguran da su to ti ljudi. Tijekom svih 90 min pokušavali su povesti navijanje vrijeđanjem HNS-a, ali bilo ih je premalo. Moje mišljenje je da takvi trebaju dobit ogromne kazne što će se možda i dogoditi s ovima u Saint-Étienne-u, pa mislim da im neće više padati napamet.

Aleksandro Džodan: Što se tiče divljanja huligana protiv Češke, protivim se tome, mislim da stadioni trebaju biti mjesta zafrkancije, veselja i slavlja, nikako mjesta nasilja, a ako žele svrgnuti vrh HNS-a i ostale, mora postojati drugi način osim nasiljem i bakljama.

Ivor Podunavac: Mi smo u Francusko otišli s ciljem dobre zabave i navijanja za repku, iako smo i mi većinom za stvaranje reda u hrvatskom nogometu, ovo je bio čisti huliganski čin i nikako dobar način za borbu protiv HNS-a.

Kristijan Tutić Bebi: Dijelom je kriva i hrvatska javnost jer nije strogo osudila nerede u Italiji kao što ih je osudila sad. Ovo nema veze s navijanjem i hrvatskim navijačima. Žao mi je što smo od primjera pozitivnih navijača došli do toga da nas cijeli svijet osuđuje i prikazuju nas kao najgore na prvenstvu. Nije ni vrijeme ni mjesto za borbu protiv HNS-a, a nije niti način

Davor Bestić: A ove idiote naravno da ne podržavam. Ali razumijem šta rade i zašto to rade. Bore se za bolji hrvatski nogomet i protiv mafije u nogometu, samo na pogrešan način. Nemaju poštovanja prema našim igračima koji se bore 90min za nas i naše veselje. Naše navijanje je davanje podrške vatrenima, a oni imaju više ciljeve, samo što to rade na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme.

Marko Antunović Pero: Svi mi koji smo godinama pratimo događanja oko nogometa, znamo šta i kako radi Savez i ljudi oko njega i tome se protivimo, protiv toga se borimo. Ali nema smisla to raditi na ovaj način, na Europskom prvenstvu gdje igra reprezentacija kojoj takvim ponašanjem direktno štete. Ne zaslužuje to ni reprezentacija ni ovi igrači koji igraju s ogromnim srcem.