Deseta koncertna sezona u Lipiku
Deseta koncertna sezona u Lipiku
Sajam cvijeća
MARIO BARAĆ, vlasnik Sezame.pr agencije za marketing

Život nije preživljavanje, treba ga živjeti

23.03.2016. 11:52 | 2107 pregleda | Intervju

Više od godinu dana nema njegovih britkih novinarskih uradaka, tekstova koji su pogađali u srž problema i koji bi uzburkali lokalnu javnost. Tek povremeno javi se putem Facebooka gdje javno ukaže na pokoju nepravdu u društvu što pobudi desetke komentara i podršku javnosti. Čitatelj bi rekao kako je on za malog čovjeka, no možda bi ispravnije bilo reći kako je Mario Barać na strani istine, zdravog razuma, slobodnog čovjeka i života bez prisile. Sve češće možemo ga vidjeti i na lokalnim manifestacijama gdje u ulozi spretnog voditelja podigne kvalitetu manifestacija. Novinarstvom se bavio 11 godina, a i autor ovih redaka svojevremeno je stao pred mikrofon Marija Baraća. Ovog puta bilo je suprotno. Mario je pričao o svojim novinarskim počecima, radu u Pakračkom listu, 034portalu, zašto je napustio novinarstvo te o poslu kojim se danas bavi kao vlasnik agencije za marketing i oglašavanje Sezame.pr.

Piše:
Marko Barčan

Mario, ukratko nam reci o sebi?
Rođen sam na „Dan komune“, 13. rujna 1974. u Pakracu. Odrastao sam u Dobrovcu i Lipiku, a od 1999. godine sam preselio u Pakrac. Izdanak sam onih posljednjih generacija mladih koji su imali privilegiju uživati u ambijentu prekrasnog grada. Oženjen sam i otac sam troje djece, Marko (11 godina), Marita (9) i Vilim (4). U životu sam se stalno tražio pa sam tako svašta radio, a najduže sam se zadržao u novinarstvu, skoro 11 godina. Osim toga radio sam na građevini, raznosio sam rješenja za komunalnu naknadu i otrov za štakore, konobario sam, prodavao majice na rivi, bio vozač, administrativni referent u gradskoj upravi. Radio sam čak i na estradi. Ali u biti nikad nisam radio u struci, kao strojobravar. Ljudi se često iznenade kad čuju za moje obrazovanje, a ja se tješim da je istog usmjerenja bio i drug Tito.

Kako se u toj šumi zanimanja dogodio ulazak u novinarstvo?
Pred kraj moje općinske karijere koja je trajala sedam godina, tadašnji gradonačelnik je u suradnji s redakcijom Pakračkog lista razvijao priču Radio Pakraca. Budući da su za mene uvijek govorili da volim puno „lajati“, a i kao klincu mi je bila velika želja raditi na radiju, smatrali su da sam idealan čovjek za taj posao. Za početak sam se kroz pisano novinarstvo trebao upoznati s tom djelatnosti nakon čega bih osnivanjem Radio Pakraca prešao na radio. Međutim, to nikada nije zaživjelo.

Koja su ti neka od najupečatljivijih iskustava u novinarstvu?
Utjecati na nečiji život u smislu da ga olakšaš, da ga promijeniš na bolje. Ponosan sam što sam na indirektan način pomogao nekim ljudima koji su doživjeli tragedije, koje je uništavala birokracija, koji su bili suočeni s problemima koji ne bi bili riješeni da njihova priča nije dospjela u medije. Meni osobno je najvažnije je da sam se uspio sačuvati u tih 11 godina. Zašto kažem sačuvati? Iz novinarstva sam izašao razočaran jer sam uvidio da novinarstvo nije ono što sam mislio da je. U početku sam utopistički smatrao da je to način da promijeniš svijet, da ga napraviš boljim. Međutim na grub način sam uvidio da je novinarstvo usko vezano s politikom i raznim, često i sitnim osobnim interesima. Novinarstvo je izgubilo draž istraživanja, informiranja, izvještavanja, reportažnog prikaza ljudi, i pretvorilo se u jeftini senzacionalizam.Počeo si u Pakračkom listu, kako je bilo tamo raditi i koji je razlog da si nakon deset godina donio odluku o odlasku?
U Listu sam puno naučio i bilo je to zanimljivo iskustvo koje mi koristi i danas. Čudno, ali je u početku moj glavni problem bio naviknuti se da moj smisao rada nije doći točno u 7 ujutro i otići u 15 sati. Morao sam početi razmišljati novinarski i kada mi je to sjelo, mogu reći da sam počeo uživati. Međutim u novinarskom poslu su konstantni pritisci, posebno od strane politike. Novinar kojeg političari vole bi se trebao zapitati kakav je novinar, a čini mi se da me političari baš nisu obožavali. Nije lako ni s ljudima jer smatraju da je ono što organiziraju i rade najvažnije. Mogu to razumjeti, ali to nije objektivno. Što se tiče samog odlaska iz Pakračkog, poznata je priča s Lipikom kad sam bio prozvan na Sjednici Gradskog vijeća. Nisam imao prilike braniti se od tih napada i odlučio sam se na taj potez. Bila je to prilika da se okušam u nečem novom te sam otišao na 034portal gdje sam se zadržao nešto više od godinu dana.
 
Kako je bilo raditi na 034portalu?
To je stvarno fenomenalna ekipa s kojom je bilo gušt raditi. Velika je razlika iz jedne redakcije u kojoj radiš dvotjednim tempom otići u dnevnu redakciju. Posebno u smislu kreativnosti. Bilo je situacija kada se probudiš i ne znaš što ćeš raditi, a onda se odjednom dogodi da u tom danu imaš 3-4 odlične teme. Na 034portalu sam radio godinu dana kao zaposlenik, a prije toga dvije godine kao honorarac i rad u takvom tempu, s tolikom koncentracijom, mi je pomogao u poslu koji sada radim.

I na koncu došlo je do toga da si obznanio svoj prestanak bavljenja novinarstvom, zašto?  
Vremenom se puno toga akumuliralo. Glavni razlog bilo je zdravstveno stanje, osjećao sam se loše i počeo sam se stvarno brinuti za zdravlje, ne samo tjelesno nego i mentalno. Morao sam presjeći na grub način, jer mi je to bolesno stanje počelo uvlačiti sve dublje i morao sam naći drugo rješenje. Morao sam sačuvati i svoja moralna i etička stajališta. U Sirahovim mudrostima je zapisano da sretan život traje stanovit broj dana, a časno ime ostaje zauvijek. Volim se uvjeravati da sam iz svega toga izašao časnog imena.

Dva put si davao otkaz u kratko vrijeme, u situaciji i u sredini u kojoj posla baš i nema. Kako si u tom trenutku razmišljao, ipak je tu obitelj s troje djece. Nije li te bilo strah?
Suludo bi bilo reći da se nisam bojao, naravno da mi nije bilo svejedno. Međutim, pritisnut tom situacijom uvidio sam da ta sloboda, koliko god se u tim trenucima činila kao fikcija, donosi priliku za nešto novo. Ispostavilo se da je to bila prilika za život u punom smislu riječi. Zahvaljujući tim odlukama danas stvarno uživam u vremenu provedenom sa djecom, sa ženom, prijateljima. Posvetio sam se stvarima za koje prije nisam imao vremena jer sam uvidio da život nije preživljavanje nego ga treba živjeti.

Mnogi su danas opterećeni kreditima i obvezama te svoje istinske probleme guraju zbog toga sa strane. Što bi takvima rekao, kako da se oslobode?
Kao kršćanin moram se pozvati na Evanđelje po Mateju u kojem piše: „Ne brinite se za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove muke“. Mi ljudi općenito imamo preveliko mišljenje o sebi, mislimo da imamo kontrolu nad svime, posebno kontrolu nad svojim životom. A živimo život prepun nekog hibridnog straha i briga. I onda budemo svjedoci tragičnih okolnosti, kakve smo nažalost nedavno imali prilike proživjeti, kada su se ugasila dva mlada života. Naše brige i problemi nestanu, postanemo duboko svjesni suštine postojanja i manji smo od makovog zrna. Ali to traje tek koji dan i ponovno se slijepo uhvatimo naših prividnih briga i straha. Kada sam dao otkaz, kada sam razmišljao što ću s kreditom, ja sam u jednom trenutku prihvatio da moram imati povjerenja u nešto što je iznad mojih mogućnosti poimanja. Pomislio sam: Gle, živ si na ovaj način, je l’ imaš šanse propasti? Moj odgovor je stvarno bio: Ne, nema šanse da propadnem! Koliko god je to na neki način neizvjesno, mora se imati povjerenja u nešto što je iznad naših sposobnosti poimanja. Čini mi se da nas baš to pomanjkanje povjerenja u Boga, pretvara u robove preživljavanja, u one koji žive život bez života.

Čime si se bavio u vremenu dok si bio bez posla i nisi pokrenuo svoju tvrtku?
Bio sam nezaposlen, ali nisam bio besposlen i u to vrijeme najviše sam se bavio sobom. Počeo sam si postavljati neka pitanja koja sam ranije izbjegavao. Kad čovjek osluškuje dobije i odgovore, na tragu njih se rađaju nova pitanja i kroz takav iskren samoodnos čovjek pred samim sobom skida maske koje je godinama stvara, uglavnom da bi se što lakše uklopio u sredinu i tako živio onaj život bez života.
 
Sad kad sa vremenskim odmakom gledaš bi li neke odluke koje si donosio promjenio?
Nikad nazad u čahuru! Možda bih promijenio onaj dio svoje „političke i društvene korektnosti“ zbog čega sam nekada kalkulantski rekao dio istine. Sad vjerujem da bih rekao potpunu istinu.

Kako si se odlučio pokrenuti vlastitu tvrtku, odnosno kako si prepoznao poslovnu priliku?
Morao sam nešto raditi pa sam stavio na listu sve što znam. Pola je od toga otpalo jer nije primjenjivo. Za tu drugu polovinu znanja i vještina procijenio sam kako s tim vrijedi riskirati. Marketing i oglašavanje sam radio i imam iskustvo u tome, a smatram da razumijem ljude, način njihovog razmišljanja te kako funkcionira cjelokupni sustav. Obzirom na to da razumijem kako funkcionira politički sistem, ideja je raditi političke kampanje. Mogu se staviti u kožu prosječnog birača i vidjeti način na koji on razmišlja tako da u tom smislu mislim da mogu biti od pomoći.

Što sve tvoja tvrtka radi?
Krenuo sam s marketingom i oglašavanjem kao glavnim djelatnostima. U međuvremenu je isplivala djelatnost u koju nisam polagao previše vjere, a to je vođenje manifestacija. Odgovara mi taj posao, zadovoljni su i oni koji me angažiraju jer su povratne informacije uglavnom pozitivne, a vidim da su zadovoljni i ljudi koji se zabavljaju. Ali mi živimo u društvu gdje mi se dogodi da se neki iznenađuju što taj svoj posao vođenja programa naplaćujem! Čim je nešto na intelektualnoj razini svatko misli da to može odraditi, ali se ipak to na kraju odrazi na kvalitetu. Imam i puno ideja oko organizacija raznih događanja i vjerujem da će to netko u budućnosti prepoznati i imati povjerenja u moj angažman. Primjer je multimedijska izložba novinarskih fotografija od 3. prosinca prošle godine, gdje sam na neki način pokazao kako jedna manifestacija koju bi pratilo možda 50 do 100 ljudi napravljena na način da ju je pratilo više od 1000 ljudi. Osim toga našao sam model da uključim sponzore koji su dobili dobru reklamu, a tim sredstvima su pokriveni svi troškovi. Dakle, pokazao sam da se može.

Kakva je suradnja s Gradom Lipikom i Gradom Pakracom?
Kao obrtnik s Gradom Lipikom surađujem puno bolje nego kada sam bio novinar. Suradnja je profesionalna, oni me profesionalno angažiraju, a ja pokušavam što kvalitetnije odraditi svoj dio posla. Vjerujem da će ta suradnja samo ići uzlaznom putanjom jer prostora za napredkm ima jako puno. Što se tiče Grada Pakraca, suradnja je u povojima, ali ne sumnjam da će također biti fenomenalna.

Tvoje objave na Facebooku izazivaju brojne komentare i veliku podršku, kako gledaš na to?   
Da barem za svaki lajk dobijem kunu. Naravno da godi pažnja, komentari, potpora, ali po meni bi standard trebao biti da smo iskreni i da govorimo ono što mislimo jer na tome počiva normalno komuniciranje. Međutim upravo suprotno, kada kažeš iskreno što misliš, to postane senzacija. Ta (ne)kultura šutnje uzrokuje društveno stanje u kojem živimo. A društvo je okrenuto za 180 stupnjeva. Ovdje ljudi šute, kimaju glavom i pokušavaju se ne isticati, ne zamjeriti se i to sve samo po sebi inercijom vodi u letargiju, nezadovoljstvo i u stanje iz kojeg ćemo se morati vrlo brzo probuditi, ali bojim se da nemamo mehanizama. Najgore od svega, čini mi se da mi više i ne vjerujemo da je sve u našim rukama.

Jedna od tvojih aktivnosti bila je u uređenje kapelice sv. Ivana Nepumuka u Pakracu?
To je bilo u onom periodu kada sam se bavio samim sobom. Mogu reći da je to bilo čisto nadahnuće, rekao bih i Poziv. Na neki način bilo je to moje ponovno duhovno rađanje i sada vidim da je to bila priprema za neke druge životne okolnosti. Volio bih da ljudi znaju da je Sv. Ivan Nepomuk bio zaštitnik od poplava, njegov spomendan je 16.5., a zanimljivo je da se poplava stoljeća, koja je kao nikada do tada potopila ovaj kraj, dogodila s noći 15. na 16. 5. Što se same crkve tiče, meni je i dalje nevjerojatna stvar da mi u centru grada imamo jednu takvu prelijepu građevinu koja je zaključana i stoji prazna i napuštena, tužna i sama. U tu crkvu sam uložio puno ljubavi i ona mi se danas čini kao ljudski život, točnije kao ljudsko srce. Ono je tu, radi i funkcionira, održava nas živima, ali ga mi doživljavamo zdravo za gotovo. Više se ne divimo njegovoj čaroliji, ne pitamo kako mu je, što je njegovoj nutrini. Živimo s njim podrazumijevajući da je ono tu. Slično je i sa crkvom u kojoj je bio kaos, danima sam gutao prašinu. Međutim, kada sam prvi put upalio svjetla u njoj, nevjerojatno je koliko je ta jedna hladna, vlažna, prljava i napuštena prostorija dobila topline i ljepote, samo kroz to svjetlo. Toga svjetla fali i ljudima, njihovim srcima. Život je čarolija koju smo mi zbog svojih obaveza banalizirali do mjere da postaje automatizam što podrazumijeva da onda u gradu imaš crkvu pored koje sto puta prođeš i ne zapitaš se što se nalazi unutra. Isto kao i pored ljudi. Malo je tako tužnih mjesta kao što su crkve bez ljudi i nitko nema pravo reći za ni jednu crkvu da nam nije potrebna.  

I za kraj?
Za kraj jedna crtica koja će nekima možda pojasniti koliko smo mi kao ljudi postali odvojeni od života i od bližnjih. Govorim o ljudima s posebnim potrebama koje tretiramo na način da je naša „humanitarna“ uloga olakšati im život, naučiti ih kako da se prilagode društvu i kako da budu korisni. Dat ću suprotan primjer u kojem se možemo zapitati tko je tu osoba s posebnim potrebama. Moj prijatelj Nikica Pavlović, osoba s invaliditetom i s posebnim potrebama, živi u stambenoj zajednici Udruge za promicanje inkluzije u Pakracu. Bavi se pisanjem pjesama. Napisao je pjesmu koja se zove „Budimo prijatelji“, a njegova pjesma završava ovako: „Pomozimo jedni drugima jer to pametni hvale. Od mržnje nitko koristi nema, mrze se samo budale“. Ja se stvarno pitam tko je ovdje osoba s posebnim potrebama.