AS Obrt - vertikalni do 21.8
AS Obrt - vertikalni do 21.8
Baner Silver od 3.1.2017
Tomislav Mareković-Jup, legenda lipičkog nogometa

Jup: Danas u nogometu nema entuzijazma

20.01.2016. 11:09 | 1805 pregleda | Intervju

Nogometni klubovi iz našeg kraja započinju s pripremama za proljetni dio sezone u svojim natjecanjima i u tijeku su prijelazni rokovi pa tako prenosimo razgovor s legendom lipičkog nogometa Tomislavom Marekovićem-Jupom koji je objavljen u 22. broju Lipičkog mjesečnika Compas od studenog 2015. godine.

Piše:
Antun Ciglenečki

Posjetitelji u kući legende lipičkog nogometa Tomislava Marekovića-Jupa prvo će proći pokraj „Zida slave“, ne samo nogometne povijesti Lipika nego sportske. Uz fotografije nogometnih momčadi od početka organiziranog igranja nogometa u Lipiku i fotografija osoba koje su na neki način ostavile doprinos u 90-godišnjoj povijesti nogometa u Lipiku tu je Jup na ulazu u svoj dom izložio i fotografije prvih tenisača, planinara i članova Hrvatskog Sokola iz Lipika, rukometašica Lipika iz vremena kada se tim sportom bavila njegova pokojna supruga i ekipa ŽRK Lipik osnovanog poslije Domovinskog rata.

Među fotografijama sportskih ekipa posebno mu je draga ona prve momčadi pionira NK Slavonac iz 1979. godine koju je trenirao, a činili su je dvojica Jupovih sinova, Horvat, Marinčić, Židak, Milinković, Ivošević, H. Milinković, Hasanac, Vedriš, Luburić, Matić, Ljevaković, Knok, Đaniš i Zlojutro. Na zidu čuva fotografiju svog vratarskog uzora, velikog vratara NK Hajduka iz Splita te svog prijatelja Vladimira Beare. Te i druge fotografije ponovno je sakupio poslije Domovinskog rata jer je njegova prvotna kolekcija uspomena iz bogate igračke i trenerske karijere izgorjela tijekom rata. U središtu zida nalaze se slika Kursalona, fotografija Jupa s nogometnom loptom prije više od dvadeset godina na plakatu HDZ-a i slika Gospe koja pazi na cijelu zbirku. U dnevnom boravku na regalu čuva trofeje još iz  vremena prije Domovinskog rata, a koje je uspio sakupiti kasnije.

Kako i kada ste počeli igrati nogomet?

Počeo sam u uličnoj momčadi s 12-13 godina. Zvali su se Jupovci, cijela naša ulica je bila klub. Kad je nogometni klub Slavonac trebao imati 1951-52. godine juniore onda su svi registrirani Jupovci prešli u juniore Slavonca. To je bio moj ulični klub iz nekadašnje Ljevačke odnosno Pakračke ulice, poslije rata preimenovane u Ulicu Milana Vujatovića, a poslije Domovinskog rata i sada je Starčevića ulica. Imali smo igralište na mjestu gdje je sada benzinska pumpa i tu smo igrali s ekipama iz Filipovca, Dobrovca, Dječjeg doma Lipik, Poljoprivredne škole Pakrac, održavali smo susrete te smo tako te godine svi registrirani za juniorsku momčad.

Koliko ste dugo igrali nogomet od tada?

Poslije toga sam igrao nogomet sve do 1975. godine i oproštajne utakmice protiv NK Dinama na 50-godišnjici NK Slavonac Lipik. Tad sam se oprostio 1975., a prije toga dvije godine položio sam trenerski ispit kod profesora Rihtera i Pere Dujmovića u Zagrebu. Vodio sam momčad 18 godina kao trener bez novaca i s ljubavi prema Lipiku.

Koji su vam u igračkoj karijeri najdraži trenuci?

Nakupio sam puno takvih događaja u velikom periodu od preko 65-6 godina otkako sam u nogometu. Bilo je puno lijepih trenutaka. Putovali smo u Francusku, Mađarsku, Italiju. Lijepo je bilo na putovanju u Mađarsku koja je jako blizu kada sam bio trener, igrač i vođa puta jer sam jedini imao putovnicu. Tamo smo išli u sezoni 1967/68. i onda su Mađari dolazili kod nas u goste, nosili smo i razmjenjivali poklone. Više od pola igrača iz tadašnje momčadi je preminulo. Bilo je lijepo i kad sam bio na odsluženju vojnog roka kada sam branio za Naša Krila zemunska i za garnizon, služio sam vojsku na aerodromu u Novom Beogradu. Tamo mi je bio trener u Našim Krilima Taracković koji je kasnije prešao u Crvenu Zvezdu. Veliki sam prijatelj bio s velikim Vladimirom Bearom, koji je bio i moj kućni prijatelj. Nažalost preminuo je, a bio je najveći golman sigurno cijele Europe. Osim velikog Beare prijatelji su mi bili Dautbegović, Vjeran Simunić koji je bio trener u Lipiku. Branio sam po reprezentacijama Bjelovarskog nogometnog saveza.

Jedno vrijeme prešao sam igrati u Pakrac kada je Pakrac bio najbolji i nikad više nije bio tako dobar kao tih godina. To je bilo u sezoni 1961/62. u Zagrebačkoj zoni. Igrali NK Hajduk Pakrac, Segesta, Metalac, Elektrostroj, Prvomajska, Zagreb, Ilovac, MTČ. S tim klubovima Hajduk je igrao jednu sezonu.

Kada se Lipik rasuo ja sam se vratio s papirima natrag u klub. Bela Nagy zamolio me je da ponovno organiziram klub kad je bio u nuli. Ponovno sam okupljao dečke koji su bili po Pakracu i svuda okolo igrali, vratili se nazad i opet smo vrlo brzo došli na prvo mjesto. Ja sam kao trener doveo momčad iz Bjelovarskog nogometnog saveza u Međuligu Bjelovar-Varaždin.

Bio sam dobar golman, tako kažu svi, naprimao sam se dosta golova, a u Zagrebačkoj zoni znao sam primiti po četiri-pet golova u utakmici i dobiti ocjenu u Sportu devet (opa. najviša ocjena bila je deset). Na utakmicama sam bio specijalist za braniti penale. Volio sam to.

Koji je vaš recept za obranu kaznenih udaraca?

Naučio sam, što može potvrditi Saša Komljenović-Burgija, mnoge golmane koje sam trenirao. Baš u Pakracu na zadnjoj finalnoj utakmici protiv Hajduka šapnuo sam Burgiji kako da brani i obranio je dva penala u utakmici. Na kraju je pravo meni dotrčao i rekao ‘Jupe vrijedi to što si rekao’. Tako sam ja obranio velikim igračima poput Dračića, Župetiću iz Lokomotive i Šprajcu iz Siska koji su se uvijek čupali kosu. ‘Mali žuti golman obranio nam je penale’, govorili su mi. Obično ti kvalitetni igrači, sad izdajem recept, ali nema veze jer je prošlo vrijeme. Recept je bio kad je igrač nastavio pogleda u gol i pogleda u moju desnu stranu. Ja sam tada znao da tu ne puca nego puca u lijevu stranu. Čim se on zaletio ja sam već branio. Ponekad sam se i prešao, ali većinom sam bio u pravu. Obično se od pet udaraca dva obrani, najmanje.

Koliko ste generacija nogometaša trenirali?

Puno generacija. Prvi puta sam u povijesti organizirao pionire Lipika 1979. godine. To su bili dečki koji još danas žive u Lipiku, Dubravko Ljevaković, Knok, moja dva sina, mali Toco, dečki iz Dječjeg doma Hasanac na golu. To su bili sve dečki 11-12 godina. To je bila jedna generacija koja je u Bjelovarskoj ligi davala po 10-12 golova. Uglavnom smo radili uz veliku i volju kada nije bilo novaca na raspolaganju, novce smo skupljali da bi kupili loptu i neophodnu opremu.

Kada se igrao najbolji nogomet u Lipiku?

Teško je reći jer se uvijek igrale ekipe dosta dobro, ali mislim kako je generacija kad sam ja bio trener od Martina Kovačića, Matije Šumara, Franje Ljevakovića, Franje Pihira, mlađeg Žmare, Strmote, Joguna, Stanka Kovačića, Žuga, Zlatko Vidmanić. To je bila ekipa koja je bez stranaca igrala najbolji nogomet. Igrali su u Bjelovarsko-daruvarskoj ligi.

Nakon Domovinskog rata?

Poslije rata sam jako stradao, ubili su mi oca čiji grob nismo našli, majku i brata su mi ubili, baku su ubili, žena mi je umrla, kuća je srušena. Jedino mi je taj nogomet ostao zbog čega se i sada nekada znam naljutiti što neki pristupaju kao da se od danas igra nogomet. Ja sam doživio obiteljsku tragediju, mene da su uhvatili prošao bih isto kao dr. Ivan Šreter jer sam bio HDZ-ovac. Osim u sportu nisam bio nigdje, ali kad je došlo vrijeme za Hrvatsku ja sam se učlanio kad su moj brat Ivica Mareković koji živi u Zagrebu i dr. Šreter organizirali HDZ da imamo Hrvatsku. Poslije rata sam ponovno trenirao pionire iako jedno razdoblje nisam mogao boraviti u Lipiku dok mi je žena bila bolesna i u bolnici, a kuća srušena. U prvoj poslijeratnoj generaciji koju sam trenirao bili su Viboh, Husko, Iličić, Pleša i dr. koje sam trenirao na „Tenisu“. To je bila jedna dobra ekipa samo je kratko trajalo.

Anegdota?

Išli smo igrati nogomet u Mađarsku s grupnom putovnicom, ali ne preko Terezinog Polja jer nije bio izgrađen most nego na Varaždin-Ptuj-Letenye, moja majka bila je prevoditelj s hrvatskog na mađarski i obratno. U autobusu kad smo ušli u Mađarsku na granici po dva policajca s automatima su ušla i uzela grupnu putovnicu. Dok su čitali imena svatko je morao pokazati osobnu iskaznicu. Kad smo vraćali natrag pokojni Drago Špacir, učitelj, kad je došao red na njega pokazao je umjesto osobne sedmicu žirovu pa su nas sve istjerali van i pokupili poklone što smo dobili.

Najvažnije u tom svemu bilo je jedno veliko prijateljstvo na putu, na poslu, u kućama gdje smo došli. Tkogod da je došao kod mene, gdje sam ja išao posvuda. To je bilo jedno izvanredno prijateljstvo čega danas više nema jer se sve gleda kroz novac i u svakom klubu ima jedna bijela glava, ali nitko ju ništa ne pita, bar je to tako kod nas. Preteško mi pada to što se većina ponaša kao da se nogomet igra samo od danas. Ja sam više od 65 godina u klubu, takvog čovjeka više nema, i onda mi padne teško. Ima dobrih dječaka, ali mislim kako bi nekad trebali poslušat savjete starijih.

Tri igrališta sam ogradio s igračima i upravom. Dok je Mile Ivanović bio predsjednik mjesne zajednice napravio je igralište i temelje svlačionice, a onda je došao rat. Ne mogu zaboraviti Perkova koji je puno napravio za klub, pa Martina Kovačića, Stjepan Horvata Pištu i Antuna Haramija koji su pomagali klub. Bilo je dobrih ljudi koji nisu domaći, ali su puno napravili jer bili na takvim pozicijama da su mogli pomoći. To se sve radilo s ljubavi i s entuzijazmom. Danas nema entuzijazma, danas se entuzijazam pretvorio u novce. Ja bih jako volio kad bih sada svi rekli ne trebam ništa i igrat ću sa srcem. Ovi sada igrači, to nisu igrači koji su jučer registrirani pa igraju, oni treniraju od pionira i već 4-5 godina po klubovima od Dobrovca, Pakraca i Donje Obriježi, vraćaju se nazad, ali nema tog žara i inata lipičkog. Mi smo igrali kao jedan za drugog u vatru, gubile su se utakmice i prije, ali se znalo preboliti. Ne igram već koliko dugo, a kad izgube ili nisam zadovoljan s igrom ne spavam. Nema sustava, nema žara, a moglo bi biti. Uvjete imaju kakve mi nismo imali, mi smo se prali na bunaru i zadovoljni bili.

Kakav savjet bi dali sadašnjim i budućim igračima kako treba igrati nogomet?

Nogomet nije teško igrati. Najbolje je kad se vodi igrače da se oni nauče jednostavnosti. Kad gledaš velike klubove i Barcelonu vidiš kako oni tako jednostavno igraju. Bez petljanja, lopta ide i u prijemu se predaje. Bez trke i bez snage nema nogometa. To se vidi kod Dinama koji je prvak Hrvatske već godinama, ali uvijek netko mora stati pa dodati i tu se gubi. Najteže je naučiti jednostavno igrati nogomet. Jednostavno se igrati može samo brzo i da centrala radi skupa s nogama. Glavni u momčadi moraju biti iskusniji igrači koji će utjecati na druge igrače, to mora biti kapetan momčadi kojeg svi slušaju, a ne da odmahuje rukom.