Damir Brnčić, medicinski tehničar

Borim se i čvrsto vjerujem u uspjeh

11.11.2015. 09:52 | 2651 pregleda | Intervju

«Vjerujem kako će za posao doći bolji dani, situacija se lagano poboljšava, no valjda kao i uvijek svaki početak je jako težak.», govori nam simpatični i optimistični 29-godišnji Zadranin Damir Brnčić koji u Lipiku i Pakracu živi zadnjih pet godina, a koji se unazad godinu dana pomalo i na nagovor supruge Biljane upustio u «avanturu» privatne praksu zdravstvene njege u kući bolesnika. Razgovarali smo s Damirom o tome što je sve bilo potrebno napraviti da bi u to vrijeme kao nezaposleni medicinski tehničar postao privatnik, koliko je uložio, s kojim se sve preprekama susreo prilikom pokretanja posla, kako mu ide i kakvi su planovi za dalje. 

Piše:
Marko Barčan

Damir je rodom iz Zadra u kojem je živio do 18 godine nakon čega je godinama radio u struci u bolnicama u Dubravi i na Rebru te nakon toga u jednoj privatnoj poliklinici. Ljubav prema sadašnjoj supruzi, Lipičanki Biljani rođenoj Skorupan odvela ga je u sasvim neke druge krajeve. Prvo je Zagreb zamijenio Osijekom gdje je Biljana bila na Višem studiju sestrinstva, a onda su obitelj odlučili zasnovati upravu u Lipiku. Kaže, bio je to i logičan izbor, imamo ovdje dvije bolnice na raspolaganju i tu bi se mogli zaposliti. «A ono ništa!» Slao je molbe u Bolnicu Lipik za koju i danas kaže da mu je najpoželjnije mjesto za rad, u Pakrac, u Novu Gradišku, Daruvar, Kutinu, Požegu no nigdje ništa, tek je otprilike godinu dana radio za Grad Lipik u projektu «Pomoć u kući» dok program nije išao u reorganizaciju. Damir je i član neprofitne volonterske udruge Palijativnog tima LiPa te član Kršćanske adventističke crkve. Nije bio jedan od onih koji je prekriženih ruku čekao posao i koji je gunđao kako u Lipiku posla nema, odlučio si ga je sam stvoriti. «Stavio sam sve na papir, vidio sam da je to velik ulog, ali bio sam spreman ući u to, objašnjava te kako je do sad uložio za naše prilike relativno «dobar» iznos od oko 10.000 Eura što je bila obiteljska ušteđevina i sigurnost za egzistenciju obitelji s dvoje male djevojčice.

Birokracija je trajala više od osam mjeseci, a doprinosi se moraju uplaćivati

Posao zdravstvene njege pomoći u kući bolesnika predviđa upravo ono što i govori – pomoć u kući bolesnika, a ne pomoć u vlastitom prostoru. Ipak kako bi dobio odobrenje Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske da ima licencu kao privatna osoba bilo je potrebno urediti prostor prema posebnom pravilniku. «Dobro je što prostor koji smo imali na raspolaganju u Pakracu je u obiteljskom vlasništvu, no bilo je potrebno napraviti preinake prema pravilniku koji zahtjeva minimalno tridesetak kvadrata, čekaonicu od 10 kvadrata, sestrinsku sobu od 15 kvadrata te dva sanitarna čvora, jedan za osoblje jedan za pacijente.», govori Damir i objašnjava kako je to prostor gdje mu nikad nitko neće doći jer je njegov posao terenskog tipa budući da pruža njegu u kući upravo zbog nekog deficita i problema kojeg čovjek ima, ali iako gotovo ne služi ničemu, mora biti jer bez toga se ne može raditi i dobiti licenca. Napominje i kako za pokretanje posla nije dobio niti jedne kune poticajnih sredstava od Zavoda, odnosno Države. Nakon što je prostor pregledan od strane komisije 27. listopada 2014. godine dobio je odobrenje za rad na privatnoj razini. «No s tim odobrenjem i nemam neki posebni interes najviše zato što je ovo područje niske platežne moći gdje si ljudi ne mogu priuštiti nekakve zdravstvene usluge.», objašnjava Damir i navodi kao primjer bakicu koja ima mirovinu od 1.500 kuna, te kako će ona po službenom cjeniku njemu platiti kupanje 80 kuna ili 40 kn za previjanje rane. Nakon prvog koraka cilj mu je bio potpisati ugovor s HZZO-m jer je tako bolesniku njega besplatna, a njemu Država plaća. Spomenimo i kako je jedan od uvjeta sudjelovanja na natječaju za potpisivanje ugovora s HZZO-m odobrenje koje je dobio od Ministarstva za rad na privatnoj razini.

Birokraciji nikad kraja

Objašnjava kako je u veljači ove godine bila službena objava natječaja, zatim mu je odobrena koncesija od strane Županije koja to šalje u Ministarstvo zdravlja koje onda daje svoje odobrenje za rad pod HZZO-m nakon čega se potpisuje ugovor što je trajalo do lipnja ove godine, a što je čekao, podsjetimo, od listopada 2014. «Kako to sve u Lijepoj našoj ide sporo, normalno za sve to vrijeme teku ti doprinosi, nisam imao pacijenta kojeg mogu obilaziti, a morao sam plaćati doprinose svaki mjesec 3.250 kn.», objašnjava Damir gdje su nastali dodatni troškovi i kako ga je birokracija gotovo «ubila». Kad je pomislio da su svi problemi iza njega, prva tri mjeseca rada i nije baš bilo posla, tek nekoliko pacijenata i govori kako mu se već vrtjelo u glavi kako mu je ovo najgora investicija u životu jer svaki mjesec od kad je krenuo gubio je oko 3.800 kuna što za doprinose, knjigovođu, licencirani program za vođenje njege te mjesečna koncesija Županiji. «Ljudi misle i govore kako je to neka privatna praksa gdje se mlati lova, a u najboljem slučaju da dosegnem dozvoljeni maksimum fakturiranih usluga mjesečno jer sad više i nemam pravo raditi privatno, samo preko HZZO-a uz neku likvidnost firme, gorivo i amortizaciju može mi eventualno mjesečno ostati najviše oko pet tisuća kuna što je plaća dobrog dijela osoblja u bolnicama.», objašnjava Damir.

Izbor zdravstvene njege stvar je pacijenta

«Sistem rada je takav da ovisim praktično o liječnicima opće prakse jer oni su ti koji imaju pravo izbora kome će njegu dati i hoće li ju dati. Ona se ostvaruje tako da pacijent koji ima problem nazove svog liječnika opće prakse, objasni mu problem koji ima, slijedi izvid od strane patronažne službe, nekad liječnika koji pogledaju situaciju i ustanove da li ima osnove za dobivanje pomoći u kući te na osnovu znanja i stručnosti daju preporuku koliko puta tjedno i koju uslugu treba obavljati.», pojašnjava Damir te dodaje kako u biti, ono što ljudi ne znaju, izbor zdravstvene njege je stvar pacijenta, te svaki ponaosob može izabrati koga hoće da mu pruži zdravstvenu njegu pomoći u kući ako za nju ima osnove jer u konačnici zdravstveno osiguranje pokriva troškove liječenja koliko god oni bili.

Dom zdravlja mu pomaže

Na području Lipika na kojem je dobio koncesiju, istu vrstu usluge obavlja i Dom zdravlja Požeško-slavonske županije – ambulanta u Pakracu no naglašava kako mu nisu nikakva konkurencija u vidu rada  te kako se odnose prema njemu fer i korektno. «Pohvalio bi sve patronažne sestre, pogotovo Marijanu Karnik i Dajanu Macura koje mi zaista puno pomažu jer smo u stvarno dobrim odnosima i ne doživljavaju me kao konkurenciju. Stvar je samo ima li pacijenata te ima li potrebe za njegom ili ne.», objašnjava Damir te se ovim putem želi zahvaliti i dr. Gordani Nikles koja mu je dala pacijente kad je još bio anonimac tako da je time dobio vjetar u leđa, kao što  želi uputiti veliko hvala ravnatelju Doma zdravlja Požeško-Slavonske županije Darku Puljašiću koji je strpljivo odgovarao na sva njegova pitanja i bio mu logistička potpora kod otvaranja privatne prakse. Na pitanje zašto nema koncesiju za područje Pakraca govori kako bi onda trebao zaposliti još jednog radnika, a kako za to nema sredstava trenutno te nije ovo stvorio da se igra nekog šefa, nego da radi i pokuša osigurati egzistenciju za obitelj. 

Još uvijek govori to nije to dok se ne poklope neke stvari i okolnosti i generalno mu je svaki mjesec još uvijek problematičan budući da je posao nepredviđen, danas ga ima sutra nema no čvrsto vjeruje kako će doći bolja vremena. «Relativno sam skroman čovjek, zadovoljan sam s malim stvarima u životu. Da dobijem toliko da se pokrijem na kraju moje je, masa ljudi ovdje nema posao.», govori i dodaje kako će još koji mjesec dati sve od sebe no kako neće lupati glavom o zid, pokušao je sve, dobro će razmisliti kako će dalje. Zahvalan je svojoj obitelji koja mu je podrška bez obzira u kojem će se smjeru privatna praksa razviti.

Na kraju krajeva, veliki broj mladih, pa i onih koji su imali kruh u rukama otišli su iz Slavonije u potrazi za boljim životom, a ovaj netipični Dalmatinac pun energije zamijenio je zagrebačku vrevu i pokušava nešto u Slavoniji.  Kaže kako nije emocionalno vezan za niti jedno mjesto, svaki grad ima svojih prednosti i mana, čak mu ovdje i odgovara ovaj laganiji tempo života, unatoč tome što su mu mnogi rekli da je lud i budala što je ostavio poslove u Zagrebu i došao u naš kraj.