AS obrt

Gdje su rode?

11.07.2018. 10:50 | 848 pregleda | Kolumne

„Gdje su rode?!“, upitala me jedna gospođa na nedavnom društvenom događaju u Prekopakri.

„Oprostite? Rode?“, odgovorio sam ne shvaćajući onako na prvu o čemu se točno radi.

„One s dimnjaka!“ rekla je misleći na visoki dimnjak koji se uzdiže iznad građevine pokraj autobusnog kolodvora u Pakracu, u kojoj je donedavno bila željeznarija Metalko, a na kojem ove godine iz gnijezda koje su rode ondje savile, umjesto malih roda raste korov.

Piše:
Tomislav Ević

Shvatio sam da sam potpuno previdio izostanak ovih interkontinentalnih nomada, koji su se odlučili sezonski nastaniti u ovom dijelu naše države. Posramilo me malo neočekivano pitanje, jer su mi rode bile susjedi nekoliko godina, njihov sam dolazak tih proljeća iščekivao, a s obližnjeg balkona po njihovom povratku iz daleke Južnoafričke Republike sa zanimanjem promatrao proljetno spremanje i čupanje u međuvremenu naraslog korova iz gnijezda te podizanje tri generacije potomstva za vrijeme ljetnih vrućina. Možda se sreća koju po narodnom vjerovanju donose malo očešala i na mene jer sam, doselivši se u njihovu blizinu i sam postao ocem djevojčice koja će ovaj mjesec napuniti tri godine. Na moj previd vjerojatno je utjecala životna škola, nakon koje mi je u ustima ostao gorak okus bliži pelinu nego aromi dobrog tamnog piva, a zbog koje sam od početka ove godine bio previše zaokupljen vlastitom egzistencijom radeći za mizernu lovu neperspektivan posao koji mi je za nagradu ostavio poveći minus na računu. Polugodišnja škola uključila je i lekciju kako postati samo pola čovjeka, kao i posve novo poimanje riječi dostojanstvo, kojoj većina ljudi zaboravlja značenje u svakodnevnoj borbi za svoju koru kruha.

Bijele rode tj. pripadnici vrste Ciconia ciconia rado se gnijezde u Hrvatskoj što potvrđuju podaci koje je Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode prikupilo prilikom provedbe projekta prebrojavanja njihove populacije. Projekt je uključen u međunarodnu akciju cenzusa bijele rode koja se zajednički provodi na nivou cijele Europe, a po njegovom završetku 2013. utvrđeno je da se na kontinentalnom području Lijepe naše nalazi 1480 gnijezda bijele rode, od kojih je u našoj županiji nešto manje od 4% ili 55 gnijezda.

U široj okolici Lipika rode se već dugi niz godina najugodnije osjećaju u Marinom Selu gdje je i najveće njihovo stanište u Požeško-slavonskoj županiji, ponajprije radi idealnih uvjeta za život koje im nudi blizina slatkovodne ribe, primarnog izvora hrane, a koju nalaze na jezerima Ribnjačarstva Poljana, kao i gostoprimstva lokalnog stanovništva koje ih rado ugošćuje. Rode su po njihovim riječima društvene ptice koje vole blizinu ljudi, čemu svjedoči činjenica da se na praznim kućama u Marinom Selu ne gnijezde, a i da bez straha prate ljude prilikom košnje i jedu kukce koje tom prilikom pronalaze. Rode se gnijezde i u obližnjoj Poljani, kao i u Gaju, Kukunjevcu, Brezinama i Lipiku, u kojem se unazad nekoliko godina gnijezde u Ulici Matije Gupca, vjerojatno isti par roda koji je savio gnijezdo na razrušenim ostacima Ville Zinke koji su uklonjeni radi buduće izgradnje Ville Dobre vode. HEP-ODS je postavio platformu na rasvjetni stup u Ulici Matije Gupca sukladno Sporazumu o suradnji pri provedbi mjera zaštite praćenja populacije i prstenovanja ove strogo zaštićene vrste.

No rode se ove godine nisu vratile u Pakrac. Volio bih znati kakva ih je sudbina zadesila na njihovim interkontinentalnim putevima, možda im je kraj neočekivano priuštila ljudska ruka iz obijesti ili možda koristi, ili im je čovjek došao glave posredno, svojim neodgovornim ponašanjem naspram planeta i njegovih bića, masovnim i sumanutim zagađivanjem prostora o kojem naposljetku i mi ovisimo, o čemu svjedoči i fotografija u nedavnom hrvatskom izdanju časopisa National Geographic u kojem možemo vidjeti baš rodu ili možda rodana zarobljenog u omotaču od plastičnog otpada. Tko zna gdje su? Rekli bi ljudi „Bog zna“, ono omnipotentno biće koje svoju kreaciju uredno ignorira već dvije tisuće godina, a ako netko ima direktnu vezu i dobije odgovor neka ga proslijedi u uredništvo Compasa.

Sudeći po tome da su ostali pripadnici njihove vrste već odavno stigli, uredili prošlogodišnja gnijezda, odležali na jajima i već podižu novu generaciju čini se da se i ovako opadajuća populacija Pakraca još malo smanjila. Možda su i pakračke rode jedne od mnogih, jedne od tisuću ljudi koji su se odrekli cjelogodišnjeg boravka u svom rodnom gradu (po statističkim podacima odljeva stanovnika u zadnjih pet godina), u korist bolje budućnosti u nekoj od bogatijih europskih država koje im mogu, za razliku od Hrvatske danas, ponuditi svjetliju budućnost i plaću dostojnu čovjeka kao i koliko toliko pristojnu mirovinu koju u Hrvatskoj ne bi mogli zaraditi ni da rade dva života. Oni cinični će istaknuti s podsmijehom da se s odlaskom oko 1000 stanovnika Pakraca u zadnjih 5 godina uvelike smanjila nezaposlenost i da je to statistički odličan pokazatelj, a oni zloslutniji da ove godine u Pakrac rode ne donose djecu već odnose ljude.

Oni koji su otišli domovinu imaju i u srcu je nose gdje god da bili, ali za svoju djecu i sebe žele bolje, žele ono što im hrvatski gospodarski „stručnjaci“ već skoro četvrt stoljeća nisu htjeli ili znali omogućiti. Tužna je to činjenica kao i izostanak dolaska roda na dimnjak Metalka, dok im gnijezdo poprima izgled mnogih poslijeratnih pakračkih ruševina od kojih mnoge i dan danas tako izgledaju, bivajući svjedokom prošlih razaranja ali i današnjeg nemara i nerada, ne nudeći svijetli pogled na sadašnjost, a ni na budućnost.