Slavonsko kolinje i 1. čvarkijada
Slavonsko kolinje i 1. čvarkijada
Lukovo Novska horizontalni
ZDRAV(KO) MILIĆ

Gastarbajterski dnevnik iz Njemačke - 1.dio

21.08.2016. 09:33 | 7340 pregleda | Kolumne

Znam da je bio siječanj, rate od ludog prosinca su došle na naplatu, sezona na moru je bila daleko iza mene, pare se istopile, a novi računi stizali... Ko za vraga sezona u Austriji kasni, nema snijega, nemam posla, nemam za kavu! Hvatala me panika! Nakon neprospavane noći, ranom zorom hvatam se oglasnika i tražim posao u NJEMAČKOJ.

Piše:
Zdravko Milić

„Smještaj i hrana osigurani“

Restoran u Mannheimu traži konobara, smještaj i hrana osigurani, plaća plus bakšiš.... Nazovem i kaže lik dođi. Već popodne ja na bus( Neoplan Čazmatrans, mater mu j…., kod svake bijele kuće je stao), nakon 15 sati i 1350 km dođem i vidim da je smještaj osiguran i to doslovno - vrata s vanjske strane zaključana lokotom, a sa unutrašnje letva zabijena ekserom ko na poljskom wc.. Ajd dobro. Soba donekle ok, malo vlaga al za prespavat i otuširat se ok. Nakon nekog vremena saznam da se "osigurani smještaj i hrana" ipak plaćaju - 200 eura soba, 80 eura hrana i 5o eura wi-fi. Saznam još da plaća ide na dva djela, jedan na ruke drugi na račun i da sam prijavljen na "mini job", a to je kao 20 sati tjedno da radiš. Na to posebno obratite pažnju jer kad skupite lovu za iznajmiti stan i stanodavac vas traži 3 liste od plaće, imat ćete problema jer vam na listi piše da radite za 500 eura mjesečno, a stan košta 700.

Umjesto konobara - njegovatelj 

Gledam, računam i vidim nemam računa tu ostati, moram dalje. Gledam u džep, a tamo Mile Kitić i pola kutije Marlbora.... Opet internet, traži, traži i nađem posao njegovatelja. Stan, hrana sve isto "osigurano". Nemam iskustvo u tom poslu ali pretpostavljam - baba, djed, pišaju, seru i ja to čistim. Ok! Nazovem agenciju, lažem, muljam i prime me. Dolazim kod obitelji kao "njegovatelj", a tamo… milina. Badava internet, badava soba, badava hrana... Baka 130 kila i 85 godina. Djed 93 godine, bio u 2. svjetskom ratu. Mislim si, da me moj pokojni pradjed vidi da Švabi dupe perem, šta bi reko. Ma ko ga j…!

Moj moto je: Kući se ne smijem vratiti! 

Prva tri dana povraćanje, mučnina zbog novog posla, ali izduralo se i naviko sam jer stalno mi je u glavi bio moj moto: "Kući se ne smijem vratiti". Nakon mjesec dana sjeda plaća i dječji doplatak koji je ovdje po djetetu 190 eura. I za tih 190 eura se stvarno može kupiti sve za dijete. Od pernice do pelena sve je 50% jeftinije nego kod nas.

Napokon sam se prilagodio i idem malo njuškati po gradu, kafići prazni bez obzira na dan u tjednu, nema ispijanja kava, rade tek od 9 ujutro, nedjelje obavezno neradne! Kad naručiš kavu dobiješ neku potjerušu i moliš Boga da ima papira u wc-u. Sokove toče iz plastike pa ako (nedaj Bože) naručiš Colu, može se desit da je ishlapila, ali to ne umanjuje cijenu, a žalit se možeš svom tati. Nakon nekog vremena je stigla i lista od plaće. Sve super ali STK1, to je Daliborka Ciganović objasnila na fejsu pa da ja ne dužim. To je nešto kao da sam u firmi prijavljen kao samac, neoženjen, bez djece itd, al kud mene nađu da sam neoženjen.

Malo i o mjestu u kojem živim i radim. Grad Beilstein ima oko 10.000 stanovnika, mirno mjesto,vinogradarsko selo, tako ga zovu. Sama općina ima 10 zaposlenih i 2 službena vozila i 2 skutera, ali u istoj zgradi je i policija odnosno 5 policajaca, 2 auta i 1 motor.

Već sam 8 mjeseci ovdje, počeo sam tražit stan i drugi posao, ali stanovi su ekstra skupi. 700 eura garsonjera koju moraš platit 3 mjeseca unaprijed, plus tekući mjesec. Znaci 4×700=2800 eura čistog keš novca. I onda još živi taj mjesec, pa režije itd. Neka su ovi moji njemački baba i djed živi i zdravi, mislim si.

„Naši“ rade šta Švabo neće

Ali isto kao što u Hrvatskoj nikad ne bih radio kao njegovatelj, tako i ovdje nikada ne bih radio kod „naših“. Čast izuzecima, ali nas ovdje naši ljudi smatraju sirotinjom tipa evo ti 700 eura i šuti! Jer, nažalost, većina naših ljudi ovdje radi što Švabo neće, tipa pomoćno osoblje, čišćenje, bauštela, njegovatelji itd. I sve su to za naše prilike jako dobro plaćeni poslovi!

Kod Švaba noćni život skoro pa i ne postoji, a ako neko izlazi, izlazimo mi (pod mi smatram ex yu + Turci). Cijene pića su im ok, piva je 2,40 eura, jeger 0,02 je 1,80, čaša vina 3 eura, cigarete 8 eura i tako. Luksuz košta! Rekao sam već da je sve za djecu u pola jeftinije, a tako je i sa hranom. Piletina, puretina, svinjetina, teletina čak i do 60 % jeftinije!!!

Uvijek me čudio i njihov vozni park, čudilo me kako blagajnica iz Lidla vozi novu A Klasu, a radi za 1200 eura. To je isto kao da u Daruvaru Staročeško pivo platiš 7 kuna u birtiji. Znači naše našima za dosta jeftine. Ali same banke i auto kuće su puunoooo skromnije što se tiče "guljenja kože".

Ništa badava 

I još sam naučio da kod Švabe ništa nećeš radit badava. Starijim ljudima koji žive kuću do mene se zaštopala šahta i ništa, ajmo Zdrawa, opet u govna. Čistio ja to nekih 15 minuta i dobio 70 eura. 15 min = 70 eura! Ja sam kao skromno, a u stvari lažno rekao da ne treba ništa platit, ali čovjek je rekao da sam mu napravio veliku uslugu koju bi inače platio 400 eura i još bi čekao da dođe netko iz 30 km udaljenog Stuttgarta. Ništa, malo je smrdio ali sam za te pare kupio sinu papuče, kćerki igračku. Očito je da meni ovdje pare leže u govnima.

Nastavit će se...