Deseta koncertna sezona u Lipiku
Deseta koncertna sezona u Lipiku
NK Lipik - NK Kutjevo
Dubravka Vukoja

Moji Uskrsi i životni ratovi

19.04.2016. 06:37 | 1303 pregleda | Kolumne

Dubravka Vukoja, dragovoljac Domovinskog rata, ratna novinarka HRT-a koja je odlikovana odlukom dr. Franje Tuđmana, Redom hrvatskog trolista, spomenicom Domovinskog rata 1990-1992, otvoreno progovara o “specijalnom ratu poslije rata” protiv branitelja i novinara koji su proganjani i smjenjivani preko noći na HRT-u kao žrtve jednoumlja i ideologije poltrona bivšeg sustava. Prenosimo vam kolumnu cijenjene novinarke koja je objavljena u 26. broju lipičkog mjesečnika Compasa.

Vraćam se sjećanjima dvadesettisuća dana u prošlost u jedno davno bezbrižno vrijeme, toplom kišom opranih rascvijetalih slavonskih livada, starogradskih ulica, bijelih svetašnjih končanih dokoljenkica i plave haljinice koja se odijevala samo za crkvu. U misli mi se “gura “ i košarica puna plavih ljubičica, zumbula, baršunastih cica maca i nježno rozih breskvinih grančica u jednoj ruci dok mi drugu ručicu čvrsto drži topla majčina ruka! Mama Margareta i baka Rozalija u svojoj velikoj košari nose dugočuvanu dimljenu šunku, upravo ubrani bijeli mladi luk, tek izribani ljuti hren, u lukovoj ljusci obojene pisanice, obaveznu orahnjaču, boca crvenog tuduma i neka novčanica. Kako je sve mirisalo ispod bijelog tkanog stoljnjaka, tako fino, a nama zabranjeno dok svećenik nije blagoslovio svetom vodom! Kao da je bilo jučer, tisuće dana moje prošlosti odnijeli su nekud u bespovrat nebeskih visina posebnih životnih epizoda, ali memorijska ladica još uvijek dobro čuva mirise Uskrsa moga djetinjstva… Nezaboravno sveto sjećanje na malu crnokosu djevojčicu, prekida neka siva sjena današnjice i realnost trenutka nametnutih silnih pravila, obaveza i ponašanja zrele ozbiljne žene, majke, ratne novinarke koja mora paziti na svoj ugled, poštivati ljude da bi joj isto bilo uzvraćeno! A tako bi se još barem na trenutak vratila u prebrzo prohujalo vrijeme, nogama tapkala po lokvama toplih kiša, brala zabranjeno zeleno kiselo voće, slušala topot djedovih konja …....! Bože, zanijela sam se u bezbrižnu ljepotu djetinjstva, a zašto nema ovog Uskrsa, sada i ovdje više niti jednog dragog lika moje obitelji? Valovi neke tuge prolaze mi venama i obavijaju tijelo, srećom, sve prekida pogled na dugu listu ispisanih današnjih obaveza, a dani više nisu dugi kao nekada. Mjesec je postao tjedan, tjedan kao neki dugi dan a tek godina, jednostavno neću prihvatiti da je iza mene već 58 Uskrsa!

Kada mi je djed Miško pričao o najljepšim gradovima Slavonije, Pakracu i Lipiku, velikim lijepim kućama bogate gospode o hotelu i bazenu u koji se dolaze kupati “posebni” ljudi iz svijeta koji pričaju na “stranjskom” jeziku, slušala sam ga otvorenih osjetila dok je on nakon dugog putovanja po prašnjavim cestama rasprezao svoje umorne konje. Radio je bio luksuz a tek televizor, bogatstvo, jedan jedini u mjesnom seoskom domu koji je bio premalen da primi sve koji su htjeli uživati u tehničkom čudu na početku šezdesetih. Tako sam željela vidjeti te gradove iz snova o kojima mi je pričao djed… ...zažmirila sam i zamišljala i razmišljala dugo u noć. Istina je da kada nešto silno želiš i moliš iskreno Boga da će ti se kad-tad ta želja i ispuniti. Nisam ni sanjala da će mi se ta želja ispuniti, da će upravo Pakrac i Lipik postati moji gradovi, moje ljubavi, patnja i bol, ljepota i strahota, važan dio mojih najljepših godina kada sam osjetila i najveću mržnju prema monstrumima i čudovištima srbočetnicima koji su morali ubiti i raniti moje ljude i moju domovinu, bešćutno zdrobiti povijesne bisere moje i starijih generacija! Nakon završetka školovanja u rodnom Zagrebu, gdje se je pedeset i nekih moja mama udala za zagrebačkog purgera Ivana, ja sam sa neopisivom radošću dolazila svako ljeto na “ferje” kod djeda i bake u Palešnik, ne sluteći da će me sudbina kao mladu nevjestu dovesti u zelenu slobodu plodne Slavonije. Kako su romantična i topla sjećanja na česte večere u bajkovitom i reprezentativnom lipičkom Kursalonu, a tek šetnje brižno njegovanim stazama perivoja dok se sakrivaš od znatiželjnih pogleda iz okolnih ljetnikovaca. Pravi ljubavni san koji je redovno vodio do Pakraca, grada blizanac, na finu kavicu uz žubor Pakre i obaveznu kupovinu u “Budućnosti”. Te 1980. godine udajem se za nogometaša “Zdenke”, Željka i dolazi na svijet sin Željko, a četiri godine kasnije kćer Žana! Život je bio zapravo lijep, povoljni krediti, radilo se je puno, ali i gradilo i stvaralo, poskrivečki se pjevalo “Ustani bane Jelačiću”, “Zovi samo zovi” jer što ako te susjed druge vjeroispovjesti prijavi svojim brkatim milicajcima!? Zgražala sam se kada su mi neki naši prijatelji pričali da su zbog pjesme odvedeni u zatvor i danima istrpavali vapno na željezničkom kolodvoru u Bjelovaru na žarkom suncu dok nisu dobili žive rane! Užas, i nas su došli jednom ispitivati, da su dobili dojavu da preglasno slavimo Božić, djeca su bila u šoku, o čemu to ispituju tatu? Smetalo im je što ja svake godine uređujem u dvorištu stoljetni zavjetni Križ i raspelo, provocirali su me i vrijeđali, a danas ti isti guraju me u crkvi da budu ispred mene, da budu viđeni. Ne smijem nigdje isticati da sam Hrvatica, na poslu me tjeraju da se učlanim u partiju, e baš neću…! Naravno nisam mogla nikako napredovati u poslu ili dobiti veću plaću… Kažnjena sam kao nepodobna, ali taj stav je bio rezultat obiteljskog odgoja, imati hrvatski ponos i dostojanstvo makar bio i siromašan!

1990. godina odjednom neki nemiri gdje god da kreneš, susjedi srpske nacionalnosti sastaju se po kućama, iznenada putuju kod rođaka u gradove bivše Juge, postaju nekako hladni prema nama, čak te i vrijeđaju bez nekog povoda i razloga! Kuha se do otvorenih prijetnji, vadi se lovačko oružje i počinje “RAT PRIJE RATA”, dolaze nam tajnim putevima iz susjedne Mađarske, legendarni Špegeljevi kalašnjikovi /18.listopada /, montiraju se u podrumu naše kuće, a znatiželjni desetogodišnjak i zbunjena šestogodišnjakinja još ne shvaćaju da se sprema pravi rat za domovinu. Nakon brojnih prijetećih telefonskih poziva u neke sate iza ponoći, odlučili smo ih poslati u Zagreb kod mojih roditelja! Više se ne spava mirno, ali baš mi je svejedno, jer dosta je toga da me se ponižava zbog nacionalnosti, kažnjava zbog pjesme, ismijava zbog odlaska na misu…Idemo u rat, dogovaramo se muž i ja!

1991. godina, nova povijest, novi život, Domovinski rat i konačno ostvarenje mojih pra pra djedova i baka… Imamo svoju Hrvatsku! Dragovoljno se prijavljujem da idem u obranu svoje domovine! Temeljem Odluke vlade RH i Ministarstva obrane zbog potreba HRT-a dobivam ratni zadatak: osnovati prvi ratni radio u Hrvatskoj u potkrovlju starog grubišnopoljskog vatrogasnog doma, 18.rujna 1991. točno u 12 sati na samo kilometar udaljenosti od četničkog uporišta progovaram u eter : “Ovdje prvi Hrvatski ratni radio na frekvenciji 103.1 MHz”!!! Slijede povijesne redarstvene i vojne operacije za koje doslovno živim i proživljavam ih 24 sata : Pakrac, Orkan 91, Papuk 91, Bilogora 91, Otkos 10 i Bljesak! Tako sam silno ponosna što sam dio nečeg velikog SVETOG, silno domoljubnog nikad više ne ponovljenog i tako snažno ispunjenog vjerom i Bogom! Baš nikoga i ničega se ne bojim na čuđenje moje ratne braće, u meni nadnaravni adrenalin, uopće ne razmišljam o strahu o smrti… Moram u ovim godinama u Uskrsno vrijeme biti pristojna gospođa i kao prava vjernica kontrolirati svoje riječi! Teško mi je kada u meni i danas živo žive krvave rane mojih, Lipika i Pakraca, kada sam zaplakala u eter javljajući se u program hrvatskog radija o situaciji na pakračko-lipičkom ratnom području. Takav pakao smrti i toliko rušilačke mržnje da se ubije sve živo što ima dušu da se sruši sve što je stvarala ljudska ruka kroz bogatu povijest, da Pakra promijeni boju, da od Pakraca i Lipika ostane samo pepeo… ...rezultat je bezsramnih nacionalističkih monstruma koji su mrzili sve što je HRVATSKO! Neka mi Bog oprosti ali im ja zločincima nikada oprostiti neću i ne mogu, što im je taj nečiji sin kriv da su iza metka još uživali u masakru mrtvog tijela, što im je ta žena kriva da su ju silovali u nesvijesti, što im je taj nedužni anđeo kriv što je zazivao majčino ime, što su im ti prestrašeni psihički bolesnici smetali, životinja što bezglavo bježi… ...ranili su svaku pakračku i lipičku kuću, htjeli su sve sravniti sa zemljom!

Kao tridesetrogodišnja žena, majka, dragovoljka i novinarka odjednom sam ostarjela, hodam bezglavo gradom, plačem i vrištim od šoka, mrtvi i ranjeni dragovoljci branitelji, nepomična tijela po okolnim dvorištima, a tako bespomoćna … ...odjednom me na zemlju baci neki mladić sa kalašnjikovim, psujući mi nešto….čujem fijuk metka. Voljela bi ga ako je živ da mi se javi, jer ga je Bog poslao u pravo vrijeme! Lipik, Pakrac, Bijela Stijena, Zapadna Slavonija u srcu moja ljubljena domovina. Nikada nisam mogla ni sanjati, tih ratnih godina kao ni brojne majke, supruge i djeca ubijenih, da će biti gladnih i obespravljenih branitelja da će nam se ponovno u ranjene duše i našu Hrvatsku uvući crveno jugokomunističko jednoumlje, da će doći vrijeme kada će nas zlostavljati i ponižavati zbog toga što smo Hrvati, da mi neće dozvoliti govoriti u eter samo zato što sam domoljub i što životom volim svoju Hrvatsku!? Tko je sanjao da će udbaši i štafetari na naša novinarska radna mjesta postavljati pouzdanike, partizanske unuke, smjenjivati hrvatske urednike, da će se ismijaviti od našega Domovinskog rata, da će nas u našoj domovini opet komunjare pratiti i prisluškivati i da će ti neke tajnice komesarke iz HRT-a suditi i proganjati te što pišeš stihove o ratu, vjeri i domovini, što razmišljaš hrvatski. Gade joj se i branitelji, neka se pred Bogom grješnica srami jer da nije bilo branitelja ne bi bilo ni Hrvatske u kojoj ona i mnogi slični njoj predobro žive! Sve nas iz Domovinskog rata također boli i vrijeđa svakodnevno “pljuvanje” pojedinaca iz Sabora koji kronično izražavaju svoje nezadovoljstvo i frustriranost protiv svega što je vezano za domovinu Hrvatsku. Bilo bi vam pametnije da se svojim političkim autoritetom zauzmete za stvaranje novih radnih mjesta kako naša visokoobrazovana djeca ne bi više morala odlaziti u tuđe zemlje, služiti stranim gospodarima već da grade svoj dom u Hrvatskoj. Često s malih ekrana čujemo neargumentirane i neutemeljene objede protiv Hrvatske, zanima me zašto ta ista gospoda, s obzirom na danas imamo slobodu izbora gdje ćemo živjeti i što ćemo raditi, slobodno odu tamo gdje je bolje, ljepše i gdje će imati veća primanja nego u Saboru odakle nas truju mržnjom i licemjerjem, jer je zaista već više previše, a vrata Europe su svima širom otvorena! 2016 .godina. BOGU HVALA, NOVA HRVATSKA VLADA, NOVI USKRS, VELIKI SPAS I NADA DA SE VIŠE NIKADA NEĆE PONOVITI “RAT POSLIJE RATA” I DA ĆE SE KONAČNO ISPRAVITI NEPRAVDA PROTIV HRVATSKOG RODA! A 3.OŽUJAK.2016. TREBA PROGLASITI DANOM OSLOBOĐENJA HRT-a OD JUGOKOMUNISTIČKE IDEOLOGIJE I PARTIJSKOG JEDNOUMLJA I VRATITI U ETER SVE PROTJERANE I PROGANJANE NOVINARE HRVATE!!! BOŽE DAJ SNAGE NOVOM RAVNATELJU SINIŠI KOVAČIĆU!