Božićni turnir 2017 vertical
Božićni turnir 2017 vertical
Bozicni sajam Lipik 2017
U susret Božiću

Božić dolazi...

24.12.2015. 17:27 | 1828 pregleda | Kolumne

U vremenu došašća, točnije, 17. prosinca, u liturgiji se čita evanđelje o rodoslovlju Isusa Krista. Evanđelist Matej na početku svoga evanđelja nabraja Isusovo rodoslovno stablo i završava, citiram: U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja: od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja: poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja, završen citat. Vidimo kako je Mateju bilo važno dokazati da je Isus izravan potomak Abrahama, odnosno Davida kralja, što je tada bilo vrlo važno naglasiti, budući da su Isusa mnogi osporavali, a ovo je bio dokaz da je Isus izravan potomak kraljevske loze. Iz tog nabrajanja proizlazi određena simbolika broja četrnaest koji se ponavlja u naraštajima između skromnog početka Abrahamovog, preko slavnog vladanja Davidovog, kroz tužno babilonsko izgnanstvo do rimske okupacije.

Piše:
Stjepan Škovrc

I tu je Bog kroz svoju providnost ljudima pokazao kako sve što se događa ima svoj smisao i kako je Božji plan s nama ljudima stvaran. Razmišljajući o ovim silnim naraštajima ljudi, a još bi se puno više naraštaja dalo nabrojati od Isusa na ovamo, pitam se što li nam Bog sprema u neko buduće vrijeme, odnosno kada će se ispuniti obećanje Njegova drugog dolaska. Hoće li se to zbiti u moje vrijeme? Trebam li se bojati? Isus nas poziva da stalno budemo budni, jer kako kaže,  - Ne znate ni dana ni časa- . Iako znam da će se zbiti ono što se ima zbiti i znam da na ništa ne mogu utjecati, ipak mali strah postoji u obliku pitanja: hoću li biti spreman? Zapravo, zaista se bojim da me to ne bi zateklo nespremnim. Osjećam da bi u tom slučaju propustio nešto za što sam se cijeli život pripremao. To je osjećaj kao kad vam je ostvarenje sna na dohvat ruke i onda nestane, a vi ostanete u bolu i patnji jer znate da više nikada nećete imati takvu priliku. Kao kad nogometaš igra svoju utakmicu života i promaši prazan gol s pet metara.

Međutim, to je budućnost koja se tek ima dogoditi. Ipak, kad malo bolje razmislim, ta budućnost Isusova dolaska odigrava se već i sada, kada slavimo Isusovo rođenje. Evanđelje nas poziva da se pripremimo za taj događaja, da se obratimo i pođemo pravim putem. Doživljavam to kao određenu vježbu za onu pravu stvar, drugi Isusov dolazak. Zaista, ako sada nisam sposoban valjano se pripremati za spomen Isusova rođenja, s kakvim raspoloženjem srca i stanjem duše ću ga dočekati kada ponovno dođe? Za sve one koji ne razmišljaju ozbiljno o Božiću i kojima je Božić samo prilika za dobru zabavu i raskalašenost, ovo je prilika da dobro razmisle. Što ako se drugi dolazak dogodi baš ovoga Božića? Imaš li što izgubiti i za čime žaliti? Ili si sve predao u Božje ruke? Jesi li svjestan stanja svoje duše? Jesi li spreman uzdignute glave stati pred lice Božje?

Pokušavam promatrati ovih dana što se to oko mene događa. Zadnja kolinja, kupovina borića, mladi se dogovaraju kako će provesti zimski raspust, a stari kako će se dobro zabaviti na božićnim domjencima. Ja kao da lutam kroz ovaj predzadnji tjedan došašća od župe do župe, ispovijedajući one ljude koji su ipak pronašli trenutak i dosjetili se da za Božić treba pripremiti i dušu. Umoran od ranog ustajanja, obilazim bolesnike po svojoj župi noseći im Isusa dok pokušavam iskazati maksimalno suosjećanje s obzirom na njihovo stanje. Kako snažno pogađaju ljudske sudbine, bolest i starost. Nasuprot njih gledam mlade kako prave planove da već na Badnjak pobjegnu na neku zabavu, jer im je dojadilo svake godine na isti način čamiti kod kuće. Više ni kićenje bora nema onu privlačnu notu kao u neka prošla vremena. Hoće li i bor u ropotarnicu prošlosti? Primjećujem da se u gradu na sam Badnjak navečer priprema fešta ispod šatora. Još jedna fešta, očito ih nije bilo dovoljno ove godine. Nikad dosta pjesme, pića i veselja, samo neka je bučno i famozno, da slučajno ne bi čovjek osjetio koliko je prazan i šupalj iznutra. Konstantnim opijanjem i raskalašenim zabavama čovjek bježi od stvarnosti i suočavanja sa samim sobom, od činjenice da neke stvari imaju pravu vrijednost i da se za to moraš dobrano pomučiti kroz pokazivanje truda, osjećaja i ljubavi. Tradicija stavlja pred nas provođenje Badnjaka u obitelji, a vjera nas potiče da pođemo na misu Polnoćku. Što u tome ima tako loše? Zar smo toliko daleko od svojih obitelji da se ne možemo ni na Badnjak zamisliti oko obiteljskog stola? Badnjak je vrhunac pripreme za Božić. Uspjeli smo i u tome postati gotovani. Fokusirani smo na onaj krajnji ishod, božićni ručak, koji je postao konzumentski proizvod, kao i mnoge druge stvari u našem životu. I nikako ne mogu zatomiti krik u svome srcu: Ljudi, nije stvar u hrani već u tome tko s tobom blaguje! Pretvaranje došašća u jedan kupovinsko-zabavljački pohod ruši apsolutno sve istinske ljudske naporne da se dosegne tajna Božjeg Utjelovljenja. Od svega, jednostavno ne stigneš misliti na ono najbitnije.

Božić dolazi, blizu je. Nije li vrijeme da se zapitaš gdje si? Nije li vrijeme da poslušaš što ti savjest poručuje? Dani prolaze, ne dopusti da prođu neiskorišteni. Toliko toga treba učiniti za sebe, za dušu i srce. A tek za druge, za one koji te čekaju i koji ti se nadaju, za one koje treba iznenaditi i pohoditi. Ne troši ovo dragocjeno vrijeme na kupovinu velebnih darova, na još jednu pijanku i skitanje od štanda do štanda, već shvati da je najveći dar koji možeš drugima darovati tvoja osobna prisutnost, tvoje vrijeme provedeno s njima, tvojim bližnjima. Koliko još mora proći naraštaja da bismo to shvatili?