Mirisi Bozica generalni 2018
Drugi dio

Stjepan Godić, lirik iz Lipika (2)

09.09.2018. 11:42 | 722 pregleda | Lifestyle

Stjepan Godić i njegov brat Đuro godine 1952. osuđeni su bez suđenja na 24 mjeseca boravka na Golom otoku, što je bila maksimalna administrativna kazna; kažnjenici su imali pravo jednom mjesečno poslati dopisnicu kojom bi se s Golog otoka javili kući ili kome drugome, a Godićeva majka Marija sačuvala je 15 takvih dopisnica, koje je kasnije predala njegovoj supruzi Ratki; Godić nikada nije želio razgovarati o vremenu provedenom na Golom otoku, a kad god bi se pokušala načeti ova tema, skrenuo bi razgovor na nešto drugo...

Piše:
Nives Matijević

U „Knjizi sa spiskom i osnovnim podacima za sve kažnjenike DKR i osuđenike po IB-u koji su evidentirani u VIII odelenju UDB FNRJ“ iz 1963. godine navodi se da je Stjepan Godić uhićen 23. listopada 1952., osuđen na 24 mjeseca, te da je pušten 25. veljače 1954. U rubrici s oznakom kazne navodi se šifra 1, što znači da je kazna bila administrativna (osuda bez suđenja), dok je za sudsku kaznu šifra bila 2. Inače, 24 mjeseca bila je maksimalna administrativna kazna. Prema istom izvoru, Godićev stariji brat Đuro (rođen 1921.) uhićen 24. listopada 1951., također osuđen na 24 mjeseca, te pušten 14. veljače 1954. Ukupno popis zatvorenika interniranih po liniji Informbiroa koji je napravila savezna UDBA sadrži imena 16 101 osobe koje su od 1949. do 1956. godine prošle kroz logore za informbiroovce.

Najstarija sačuvana dopisnica koju je Godić s Golog otoka poslao roditeljima datira iz srpnja 1952., a u kolovozu 1953. napisao im je kako je još malo pa dvije godine kako smo se rastali. To se ne poklapa s datumom uhićenja navedenim u popisu kažnjenika, pa zapravo nije posve jasno koliko je vremena proveo na Golom otoku.

Podaci o Godićevu boravku na Golom otoku nisu sačuvani, objasnili su nam u Hrvatskom državnom arhivu, te dodali kako je to čest slučaj sa zatvorenicima osuđenim po liniji Informbiroa. No, iz UDB-ina dosjea doznajemo da je saslušavan i na Golom otoku, na radilištu Mermer, a u drugom zapisniku iz dosjea spominje se da je na izdržavanju kazne društvenokorisnog rada (DKR) u preduzeću Mermer.

Logor Goli otok jugoslavenske vlasti osnovale su 1948. godine, nakon sukoba Tita i Staljina. Goli otok je bio nenaseljen, a zbog jakih morskih struja u Velebitskom kanalu bijeg je bio nemoguća misija. Prva skupina kažnjenika stigla je na Goli 9. srpnja 1949., njih oko 1200. U prvim godinama kaznu su na Golom otoku služili isključivo politički zatvorenici, informbiroovci. Biti informbiroovac moglo je značiti da si je netko dopustio posumnjati u stav vodstva Komunističke partije Jugoslavije ili je u razgovoru kritizirao političke ili društvene prilike u tadašnjoj Jugoslaviji.

O postojanju logora za IB-ovce i torturama u njima šutjelo se do sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada se ova tema počela pojavljivati u publicistici i umjetnosti. Iz svjedočanstava nekadašnjih kažnjenika doznajemo o strašnim uvjetima boravka na otoku, različitim vrstama mučenja, međusobnim premlaćivanjima kažnjenika, gladi, žeđi, bolestima, samoubojstvima i nestancima. Uz fizičke patnje, oskudicu i težak rad, zapisi i sjećanja brojnih logoraša opisuju svakojaka ponižavanja i pokušaje slamanja duha...

U svom znanstvenom članku Broj kažnjenika na Golom otoku i drugim logorima za ibeovce u vrijeme sukoba sa SSSR-om (1948.-1956.) povjesničar Martin Previšić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, navodi da su administrativnom mjerom društveno korisnog rada (DKR) u trajanju do 24 mjeseca ili administrativnom kaznom bivanja na određenom mjestu boravka, što je zapravo isto, kažnjavani uglavnom civili (lakša djela), a bila je najjednostavniji i najbrži način za formalno kažnjavanje većeg broja ljudi.

Time je zadovoljena kakva-takva pravna forma, a s druge strane rasteretilo se državni aparat od procedura suđenja na redovnim sudovima, pa se tako olakšao put široke represije. Mjerom DKR-a kažnjavani su pojedinci zbog ibeovske propagande, organiziranja u ilegalne ibeovske grupe, širenja ratne psihoze, sabotiranja organiziranja i rada seljačkih radnih zadruga (kolektivizacije), podržavanja Rezolucije Informbiroa itd. Osim toga, u rjeđim slučajevima, ovom mjerom kažnjavani su neki teži prijestupnici (špijuni, diverzanti itd.). Ovom kaznom kažnjen je najveći broj ljudi, piše Previšić.

Kod civila proces istrage je generalno bio kraći, jer je formalni okvir kažnjavanja bio administrativan, ali opet je u prosjeku trajao prosječno bar dva-tri mjeseca. Znači, prije slanja na Goli otok, prošlo je minimalno dva, tri mjeseca (prosjek) od dana hapšenja koji je naveden u dokumentima. Ipak, ni to nije dan odlaska na Goli otok budući da je UDBA imala svoj interni raspored kada su kažnjenici nakon izricanja kazni transportirani na Goli otok. Kažnjenici kojima su nakon istrage izrečene kazne društveno korisnog rada transportirani su na Goli otok u grupama. Sve republičke UDBA-e koordinirano bi slale kažnjene osobe iz cijele Jugoslavije u Bakar (najčešće vlakovima) da bi onda iz Bakra brodom bile prebačene na Goli otok., piše Previšić.

Ratka Godić kazala nam je kako njezin suprug nikada nije želio razgovarati o vremenu provedenom na Golom otoku, a kad god bi se pokušala načeti ova tema, skrenuo bi razgovor na nešto drugo. Kazala je da znade kako je on skoro zaglavio u logoru jer se zarazio nekom bolešću koju prenose štakori, no jedan je liječnik uspio učiniti gotovo nemoguće i spasio ga. Iz svjedočenja drugih kažnjenika poznato je da su na otoku izbijale epidemije pjegavog tifusa, žutice i dizenterije. Zatvorenici nisu imali ni dovoljno odjeće, isprehlađivali su se, što je sve ostavilo dugotrajne posljedice na Godićevo zdravlje, kazala nam je Ratka Godić.

Pišući roditeljima s Golog otoka, Godić će jednom kazati da su brat i on izdali liniju naše Partije onda kad je bilo sve jasno..., drugi put da je shvatio svoju zabludu, pa onda da se popravio, da je bio zahirio, pa je morao odgovarati prije ili kasnije, da su on i brat sagriješili, pa onda da je dobro što smo se Đuka i ja ovdje naradili(!?) i tu mogli upoznati pravu suštinu stvari, događaje.

Moguće je da su ova njihova priznanja bila namijenjena čitateljima pošte iz UDB-e, koje su željeli uvjeriti da je preodgoj u logoru dao rezultate i da su se vratili na pravi put.

Godićeva supruga navodi kako su kažnjenici imali pravo jednom mjesečno poslati dopisnicu kojom bi se s Golog otoka javili kući ili kome drugome. Iza Stipe ostalo je sačuvano 15 takvih požutjelih dopisnica, koje je najprije čuvala majka Marija na koju je većina njih i adresirana, a kasnije ih je predala Dudi na čuvanje. Dopisnice su ispisane tako sitnim rukopisom da je neke od njih teško čitati bez povećala. Stipe je nastojao iskoristiti svaki milimetar prostora, a na nekim dopisnicama pozdrave obitelji i prijateljima dopisivao je i brat Đuka. Braća se, kako se može zaključiti, nisu viđala svakodnevno (na Golom otoku bilo je nekoliko radilišta, op.a.).

Iz Godićevih dopisnica ne doznaje se mnogo o stvarnim uvjetima života na Golom otoku, jer svaku su detaljno iščitavale za to zadužene službe. Očito je da je nastojao uljepšati stvarnost kako bi se roditelji manje brinuli. A oni su imali vlastitih zdravstvenih poteškoća i morali su izlaziti na kraj sa skromnim prihodima. Tako neke dopisnice zvuče kao da im se sin javlja s ljetovanja, a ne logora. Ipak, iz gusto ispisanih redaka izbija žal za prekinutom mladošću, prijateljima, obitelji, ljubav za male nećake, želja za nastavkom studija, glad za vijestima iz rodnoga kraja, ljubav prema književnosti...

Godić moli sve redom da mu što češće pišu, da mu šalju omladinske i književne časopise, knjige, četkicu za zube i kalodont, pozdravlja poimence članove obitelji, prijatelje, osobito male nećake, a potpisuje se onako kako su ga u obitelji zvali – Štefo. Adresa na koju su oni njemu mogli pisati glasila je: Godić Stjepan, Poštanski fah 12-R, Bakar.

Prema žigovima pošte u Bakru vidljivo je da je između nadnevka na dopisnici i njezina dolaska s Golog otoka u Bakar znalo proći i više od deset dana. Na jednoj od najstarijih sačuvanih dopisnica, ispisanoj crnom tintom, ne vidi se točan datum na žigu, već samo da je poslana 1952.:

 

Dragi moji!

Vaša obadva sam pisma primio i bilo mi je vrlo drago kada sam ih čitao. Pitate me za atlas. Njega je Vlado bio odnio u školu u Zagreb i nije ga donio. Da li je mama dobila penziju? Kako tatu služi zdravlje? Meni je ovdje dobro. S Đukom se vidim, ali sada kada pišem kartu njega nema u blizini, da Vam nešto napiše. On je isto tako dobro i mnogo Vas je sve skupa pozdravio. Kako je Zlatkić prošao na polugodištu? Kako su mali Godani? Vlado neka mnogo pozdravi Canu i Matu, i neka mi piše češće. Moje književne radove, spise i knjige čuvajte i ne dajte ih nikome. Da li Mile studira u Zagrebu? A Cane? Nadam se da tati na dječjem igralištu nije teško, ako smatra da mu je teško neka se posla mane. Nije više za njega sve lako. 60. godina mu je blizu. Vladu, ako imate mogućnosti dobro i lijepo obucite pa neka bar mladost dobro proživi. On je ujedno i najmlađi između nas, pa je to i red. Ovdje imam mogućnost da mnogo dobrih stvari naučim, što ranije nisam imao. Na kraju primite svi skupa mnogo toplih pozdrava od Štefe.

 

14. srpnja 1952. (datum na žigu)

Dragi moji!

Neobično sam sretan što ste mi se javili. Naročito me razveselilo pismo dragog Zlatkića. Njemu, za uspomenu od ujaka, dajte sve sportove i knjige sportova. Mama mi piše za knjigu pjesama V. Rema. Ako ima novaca neka ju kupi, a po mogućnosti i pjesme Sergeja Jesenjina, kojih ima u knjižarama. Neka mi ništa ne šalje, a neka ih spremi među moje knjige. Tata isto neka mi ne šalje ‘Brodski list’. Vlado bi mogao da kupuje u gradu ‘Glas mladih’ (izlazi mjesečno, cijena 10 din), časopis mladih književnika Sl. Broda. Počeo je izlaziti u siječnju ove godine. Neka mi kupi sve stare i nove brojeve i čuva za mene. Mnogo neka mi pozdravi sve moje prijatelje, naročito Canu i Matu, kao i Milu. Inače, dobro mi je, imam svega i čini mi se da vrijeme brzo prolazi. Na kraju mnogo vas pozdravlja i misli na vas Štefo...

 

31. srpnja 1952.

Ova je dopisnica, za razliku od ostalih, ispisana običnom olovkom i teže čitljiva. Kao i većina ostalih naslovljena je na drugaricu Godić Mariju, kućanicu, Florijanova 2 (kasnije dopisnice šalje na adresu Novakova 5), Slavonski Brod. Poneka dopisnica adresirana je na oca Ivana, željezničara u penziji.

Godić upozorava majku da se ne napreže mnogo u radu i raspituje se što je s njezinom invalidninom. Napominje da je nešto o invalidninama čitao u novinama, iz čega se može zaključiti da mu je nekakav tisak bio dostupan.

...Budući da je mama bila aktivna u Savezu boraca, oni bi je i mogli uputiti u banju, pogotovo sada kada su joj popustili očni živci...

...Pošalji mi naočale na moju adresu ali da budu u tvrdoj kutiji da ih ne bi razbio. Dosta čitam pa su mi potrebne...

...Iznenadilo me da tata više ne radi na igralištu. Kako sada živite? Mislim da Vama je teško kada ne možete ni gicu kupiti. Pisali ste mi da Vlado zaradi 3000 mjesečno. Da li je sviranje njegova budućnost? Mjesto onoga što mi je pisao kako se cijeli dan kupa na Savi više bi me obradovao da je napisao kako se lijepo zaposlio i da si je kupio koji komad robe. U novinama sam čitao da invalidi dobijaju poklone od OUN. Da li je što Milan dobio? Đuka lijepo izgleda. Dobro mu je i zdrav je. Na Dan ustanka igrao je utakmicu i izgubio s 3:2. Ja sam isto tako dobro. Zdrav sam. Baš danas primio sam Vaše pismo...

 

Prvi dio: Stjepan Godić, lirik iz Lipika (1)