Deseta koncertna sezona u Lipiku
Deseta koncertna sezona u Lipiku
Baner Silver od 3.1.2017
LIPIK U DOMOVINSKOM RATU - 3. DIO

Oslobođenje Lipika

05.01.2017. 08:50 | 1311 pregleda | Lifestyle

Operaciju Orada mora se promatrati u sklopu šire operacije HV zvane Papuk 91 i Orkan 91. odnosno protuudara hrvatskih snaga koji je započeo operacijom Otkos 10 na širem zapadnoslavonskom području.

Autori feljtona: Branko Križan i Stjepan Benković 

Međutim, taj protuudar se u Lipiku osjetio tek u prosincu 1991. Još u studenom hrvatske snage preuzimaju inicijativu i vode se odlučujuće borbe koje u pravilu završavaju hrvatskom pobjedom. Neprijatelj je pretrpio dosta gubitaka i u ljudstvu, teritoriju i tehnici na području Bilogore, Grubišnog Polja, Daruvara i sjevernog Papuka, Novske i počeo se povlačiti.

Jedino na pakračkoj bojišnici neprijatelj još nije bio pretrpio poraz. Sada je došao i taj trenutak.

U operaciji Orada sudjelovale su snage HV-a i MUP-a, ali u oslobađanju samog grada Lipika broj hrvatskih snaga (HV i MUP) bio je nešto više od 300.

Akcijom združenih snaga hrvatske vojske i postrojbi MUP-a od 5. do 8. prosinca 1991. oslobođena su naselja Lipik, Dobrovac, Kukunjevac kao i još neka sela u bližoj okolici.

Ova akcija pada u red najvažnijih bitaka i hrvatskih pobjeda te ratne 91. U suvremenoj hrvatskoj povijesti ostat će zapisana kao akcija u kojoj je oslobođen Lipik – prvi oslobođeni grad u Domovinskom ratu.

Prvi dan 5. prosinca 1991.

Brojno stanje neprijatelja u Lipiku procijenjeno je na oko 200 ljudi kojima je su uz artiljerijsku podršku dodatnu davala i 2 tenka smještana u samom Lipiku.

Glavni pravac napada išao je iz Klise i Filipovca (ulica Tabor) u pravcu Lipika, a pomoćni pravci napada iz Klise, Tornja, Batinjana, Malog Banovca i Brezina prema Dobrovcu i Kukunjevcu.

U akciji je glavni udar izvršila Specijalna jedinica MUP-a RH pod vodstvom Džemala Paloša-Kobre. Pod Kobrinim zapovjedništvom bilo je oko 200 ljudi. Vrh napada predvodio je zapovjednik 1. satnije Nikola Cvitanović – Mika kojem su podršku davala tenkovska četa od 7 tenkova 105. bjelovarske brigade kojom je zapovijedao Darko Banjeglav – Tigar. Vodiči ovih postrojbi bili su domaći branitelji. Na pola puta prema Lipiku izlaze na brisani prostor gdje su morali proći kroz kišu metaka i projektila. Na tom prostoru zaustavljena je većina pješaka dok se tenkovi i manji dio pješadije nekako probija do glavne ceste nadomak skretanja za Staklanu.

Iako su tenkovi i manji dio pješaštva već došli do prvih kuća u Lipiku, zbog snažnog otpora neprijatelja i obilne razmjene vatre tenkovi su ispucali sve komplete i krajem dana su se morali vratiti u Klisu Kako se ostatak hrvatskih snaga koji su napali iz pravca Tabora nije probio dalje od Tesline ulice došla je naredba za povlačenje.

Bojeći se ponovnog izlaska na čistinu na predjelu Agacije, u ulici Grabik ostaje Cvitanović sa 30-ak ljudi dok su se ostali vratili na Tabor i Klišanski sokak u Prekopakru na početne položaje. Hrvatske snage su imale gubitke, poginuo je jedan vojnik, bilo je desetak ranjenih, a pogođen je i jedan tenk koji je ostao u polju.

Pokazalo se da je neprijateljski otpor vrlo jak, ali da nije nesalomljiv.

Iako hrvatske snage tog dana nisu oslobodile Lipik, neprijatelj je bio uzdrman i uplašen. Moral mu je ozbiljno poljuljan pogotovo zapovjednim redovima JNA koji navečer naređuju povlačenje. Do idućeg jutra od neprijateljskih snaga u Lipiku ostaju samo dobrovoljci i to dvije čete teritorijalaca: tzv. Ćibrićeva i Bodegrajčeva četa. Ostali su se povukli u Čaglić.

Nakon povratka tenkova u Klisu vrši se popuna borbenih kompleta i posada te izrađuju novi planovi za napad sutra ujutro. Na Taboru se također održava sastanak zapovjednika punktova gdje se dogovaraju detalji napada.

Tijekom noći vojnici pod zapovjedništvom Nikole Cvitanovića-Mike ne spavaju. Aktivni su cijelu noć. Stražare, miniraju bokove, otvaraju vatru prema neprijatelju, bacaju bombe i pomalo se pomiču naprijed prema glavnoj cesti (ulica Matije Gupca). Nemaju ni hrane ni vode, bunari su zatrovani. Mika naređuje da se jaja kuhaju u rakiji - nazivaju ih Mikina pijana jaja. Saniraju se ozljede i rane. Preko motorole, zapovjedništvo im javlja da će ujutro ponovno krenuti tenkovi i pješaštvo iz Klise. Tako dočekuju jutro.

Drugi dan 6. prosinac

Oko 9 sati ujutro počinje novi napad. Hrvatske snage iz Ulice Nikole Tesle ulaze u Školsku ulicu. U jednom trenu na njih je otvorena snajperska vatra od koje padaju Željko Grganić i Kristijan Žepek. Prvo je Kristijan pogođen u glavu. Željko mu je tada priskočio u pomoć prilikom čega je pogođen u prsa. Započinje njihova evakuacija. Branitelji skidaju vrata i na njima stradale odnose prema Taboru. Nažalost, ovim herojima nije bilo spasa. Zbog ovih stradavanja, hrvatske postrojbe su kod škole zaustavljene na određeno vrijeme.

Istovremeno kreće i vod Zmija 12 pod vodstvom Berislava Barčana. S punkta kod Sambola počinju se spuštati prema groblju. Cilj im je probiti se u Salajevu ulicu i vratiti se na svoj stari punkt što i uspijevaju bez gubitaka.

S minimalnim zakašnjenjem, iz Prekopakre kreće pješaštvo SJ MUP- a i pet tenkova i jedan BVP. Kreću se istim pravcem kao i dan ranije. Helikopteri gazele s područja Čaglića ponovo ih gađaju maljutkama na čistini pred Lipikom. Vozači tenkova izbjegavaju ubojite projektile. Bez gubitaka se probijaju prostorom između Grabika i Salajeve ulice. Pridružuje im se postrojba MUP-a koja je prenoćila u Grabiku te se zajedno probijaju do glavne ceste, a zatim prema staklani. Ovdje uz željezničku prugu organiziraju kružnu obranu kako je i planirano. Otvaraju vatru po položajima na Mačkovcu, u Čagliću i u Subockoj. Naočigled svih, neprijateljski tenkovi i vozila povlače se preko Mačkovca u Čaglić.

Hrvatske snage do 12 sati ulaze u centar Lipika. Oklopna vozila se zaustavljaju ispred bolnice gdje čekaju Merčepovu granu i Čakovčane koji kasne zbog gubitaka kod škole. O novoj poziciji hrvatskih snaga, Nikola Cvitanović se vezom javlja iz oslobođenog Lipika, obavještava zapovjedništvo u Prekopakri i tom prilikom Stjepanu Klasniću za svoj imendan poklanja Lipik. U međuvremenu pristižu postrojbe s Tabora iz smjera Školske ulice te Zmija 12.

U-51, pojačan domaćim braniteljima probija se Ulicom Milana Vujatovića i dolazi do benzinske postaje. U jednoj kući prije benzinske naišli su na zaostale neprijateljske vojnike čiji su otpor brzo neutralizirali. Nakon toga uspješno su razminirali benzinsku crpku i barikadu na glavnoj cesti.

Neprijateljski vojnici se povlače. Evo kako su oni to doživjeli u dnevniku anonimnog neprijateljskog borca: „Tenkovi su se polako približavali Lipiku, uz bokove tenkova išla je pješadija. Bilo ih je duplo više nego prethodnog dana. Pokušavamo uspostaviti vezu sa komandom, na pozive se nitko ne javlja. Tenkovi su na 800 m, od naših položaja. Uspostavili smo vezu s komandirom čete, Grujićem. On nam saopštava da se nalazi na starim položajima, kada smo ga upitali zašto ne dejstvuje bst topovima, on je objasnio da se nalazi u Subotskoj. Rekao nam je da je dobio naređenje da se iz Lipika povuče u Subotsku. Tenkovi su bili na 400m udaljenosti kada smo počeli dejstvovati zoljama.… dobili smo naređenje da se povučemo prema groblju i spojimo s Bodegrajčevom četom. Ustaše su bile toliko blizu da smo im mogli vidjeti detalje na uniformama…Počeli smo povlačenje…Kuće su bile prazne iako je do pre nekoliko sati tu bilo oko 180 boraca. Mnogi su već bili u Donjem Čagliću…Naša komanda i rezervisti iz Prijedora ostavili su nas na milost i nemilost.“

Neprijatelj se povukao preko željezničke pruge pa i dalje prema Donjem Čagliću.

U poslijepodnevnim satima uslijedio je jak artiljerijski napad na Tabor. Neprijatelj je tukao artiljerijom velikog kalibra: VBR-ima, haubicama od 155mm iz Rogolja, minobacačima i maljutkama s Mačkovca i iz Čaglića. Ovaj doista nemilosrdan napad, iz Prekopakre je kamerom zabilježio hrvatski branitelj Ivan Pelegrin.

U nekim južnim dijelovima Lipika još ima zaostalih neprijateljskih vojnika. Tako je sutradan, 7. prosinca prilikom čišćenja dijelova Lipika južno od željezničke pruge, od zaostalih snaga neprijatelja, ubijen legendarni zapovjednik voda Stjepan Vazdar-Mama. Istog dana Lipik napuštaju SJ MUP-a te 1. satnija 54. samostalnog bataljuna iz Čakovca. Na njihovo mjesto dolazi 1. satnija 104. varaždinske brigade i domaći branitelji.

Neprijatelj je poražen, njihove linije mogle su se potisnuti mnogo dalje od one gdje su se zaustavile hrvatske snage. Branitelji se sjećaju da se tada mogao osloboditi i Donji Čaglić. Međutim, zapovijed je bila da se zaustave na rijeci Pakri. Na kraju ipak je granica razdvajanja inzistiranjem domaćih branitelja pomaknuta na potok Šeovicu između Lipika i Donjeg Čaglića, tako da je cijeli Lipik bio oslobođen.

Oslobođenje Dobrovca, Kukunjevca, Korita, Jagme i Subocke

Istovremeno s napadom na Lipik, 5. prosinca otpočela su i napadna djelovanja na Dobrovac i Kukunjevac kao pomoćne pravce napada. Glavna udarna snaga u ovim operacijama bila je 3. bojna 117. križevačke brigade raspoređena na području sela Toranj, Mali Banovac, Batinjani i Klisa. U napadima na Kukunjevac također su sudjelovale satnija 54. samostalnog bataljuna Čakovac stacioniranih uoči same akcije u selu Gaj, 73. samostalni pješački bataljun iz Garešnice i manja postrojba HOS-a smještena u Brezinama, te desetina dobrovačkog voda u Klisi. Križevčani i Dobrovčani su napadali iz smjera Turkovače, a ostali iz smjera sela Brezine.

Zbog jakog otpora i nedovoljne koordinacije napada jedan dio Dobrovca je oslobođen tek 7. prosinca kada su hrvatske snage ponovile napad započet 5. prosinca. Vod križevčana pod zapovjedništvom Željka Jalžabetića-Cike, pojačan grupom Dobrovčana pod vodstvom Drage Kšiška ulazi u Dobrovac koji je u potpunsti oslobođen tek 8. prosinca ujutro kada se spajaju snage koje su oslobodile Dobrovac sa onima koje su oslobodile Lipik i Kukunjevac.

  1. prosinca, oslobođenjem Kukunjevca, završena je operacija Orada.

Aktivnosti na području Lipika i Pakraca krajem 1991.

Dok su 7. prosinca još uvijek trajale borbe za Dobrovac i Kukunjevac, hrvatske snage OZ Posavina iz pravca Novske još od studenog snažno djeluju sa juga u pravcu motela Trokut koji je oslobođen 19. studenog u sklopu operacije Orkan 91. 1. gardijska brigada 7. prosinca oslobađa Korita, zatim 8. prosinca Jagmu i 9. prosinca Subocku, Livađane i Kričke.

U noći sa 7. na 8. prosinac, pregrupirane su snage 1. gardijske brigade i u jutarnjim satima 8. prosinca počeo je frontalni napad na Jagmu. Nakon žestoke petosatne borbe Jagma je oslobođena. U borbama za Jagmu neprijatelj je pretrpio znatne gubitke i ostatak snaga dijelom izvukao prema Gornjoj Subockoj. Izravnavši na taj način borbeni raspored na crti: Jagma – Livađani – D. Kričke, hrvatske snage poduzele su opći napad na cijeloj bojišnici. Uz potporu topništva, snage 1.gardijske brigade 9. prosinca razbile su neprijatelja u Gornjoj i Donjoj Subockoj te u Gornjim Kričkama.

Iskoristivši inicijativu i rasulo kod neprijatelja, hrvatske snage na pakračkom području se također aktiviraju i 11. prosinca 1991. poduzimaju akciju za oslobođenje okupiranih dijelova Pakraca: dio grada oko tvornice DIK Papuk, Šokačke Kusonje, Strossmayerovu ulicu, Ulicu 40. divizije, Ulicu kralja Tomislava, Gundulićevu, te dolaze do dječjeg vrtića na brežuljku Kalvarija iza rimokatoličke župne crkve.

Nakon 9. prosinca 1991. težište ratnih djelovanja prebacuje se na pakračko područje gdje će se 20 dana borbe neprestano voditi do 29. prosinca kada je dogovoreno primirje koje je 3. siječnja 1992. potpisano u Sarajevu između hrvatske i srpske strane.

Iako je neprijatelj krajem prosinca bio razbijen i natjeran na povlačenje i na pakračkom području, pokazao je određenu otpornost tako da je pakračko područje samo djelomično oslobođeno. Linija razgraničenja ostala je istočno od prometnice Pakrac – Požega i Pakrac – Lipik sve do 1. svibnja 1995.

Ovim putem Branko Križan i Stjepan Benković se zahvaljuju svima koji su na bilo koji način pomogli da se napiše knjiga „Kako se branio Lipik“ te se također zahvaljuju svima koji su došli na promociju knjige i svojom nazočnošću uvećali događaj.